POBUNA NA ŠAHOVSKOJ PLOČI ŽIVOTA…

Na kraju grada, u velikoj kancelariji koja je sjajila zlatnim nijansama, sjedio je gospodin Veliki, čovjek u debelom plavom odijelu, s cigarom u ruci i osmijehom koji je otkrivao zlato između zuba. Pred njim je bila ogromna šahovska ploča, ali ovo nije bila obična igra. S jedne strane table stajali su moćni tornjevi, banke i korporacije, čuvari u uniformama sa simbolima dolara. S druge strane, grupa malih, iscrpljenih ljudi, s pijunima u rukama, gledala je prema gigantu s očajem i strahom.

Gospodin Veliki se nagnuo naprijed, gledajući preko svojih naočala u figure koje su činile njegovu nepokolebljivu vojsku. Svaka figura bila je veća, snažnija, činilo se kao da je izrađena od čvrstog metala. Njegovi topovi bili su neboderi, njegovi konji nosili su simbole luksuznih brendova, dok su pijuni nosili uniforme sa oznakom policije.

„Vaš potez“, rekao je, izbacujući oblak dima kroz svoje nakrivljene usne.

S druge strane table, mali ljudi su se međusobno pogledali, nervozno mijenjajući svoja mjesta. Njihovi pijuni izgledali su krhko, jedva sposobni izdržati težinu koja im je nametnuta. Ipak, nisu imali izbora. Bili su prisiljeni igrati, bez obzira na to koliko je igra bila nepravedna.

Jedna od njih, mlada žena s umornim očima, odlučila je napraviti prvi potez. Odabrala je Kraljičin gambit, poguravši pijuna naprijed, znajući da je svaki potez potencijalno mogao biti njen posljednji. Gospodin Veliki se nasmijao, gledajući kako se njen potez bespomoćno zaustavlja pred njegovim ogromnim tornjem.

„Mislite da možete promijeniti igru?“, upitao je sarkastično. „Moć je u rukama onih koji znaju kako je koristiti.“

Njegov potez bio je brutalan. Pomaknuo je jedan od svojih tornjeva naprijed, rušeći pijuna mlade žene. Ona se povukla, ali drugi ljudi počeli su preuzimati njeno mjesto, svi sa istim odlučnim izrazom lica.

Kako su dani prolazili, mali ljudi su se borili, njihovi pijuni padali su jedan za drugim, ali nisu odustajali. Sa svakim porazom, ustajali su ponovo, sakupljajući snagu iz zajedništva i nade.

Gospodin Veliki, iako siguran u svoju nepobjedivost, počeo je osjećati nemir. Svaki potez koji je napravio bio je surovo efikasan, ali mali ljudi su se nastavili boriti. Njihova upornost bila je nešto što nije mogao razumjeti. Kako su mogli nastaviti borbu kad je sve bilo protiv njih?

Jednog dana, nakon mnogo izgubljenih figura, mali ljudi počeli su koristiti strategiju Indijanske odbrane. Njihovi pijuni počeli su se kretati u harmoniji, a svaki potez bio je pažljivo osmišljen i koordiniran. Iako su još uvijek gubili figure, njihova strategija počela je pokazivati rezultate.

„Nemoguće“, šapnuo je gospodin Veliki dok je posmatrao kako njegovi tornjevi počinju padati pod pritiskom pijuna. Njegova vojska, iako snažna, nije mogla izdržati napad koji je dolazio iz srca naroda.

Na kraju, kada je posljednji od njegovih topova pao, gospodin Veliki ostao je sam, gledajući preko table koja je sada bila polje poraženih figura. Mali ljudi stajali su s druge strane, iscrpljeni, ali pobjedonosni.

„Ovo nije kraj“, rekao je, ali njegov glas bio je slab.

„Možda nije“, odgovorila je mlada žena, „ali je početak nečeg novog.“

I tako je, dok se dim njegove cigarete razilazio u zraku, gospodin Veliki je shvatio da, bez obzira na moć, prava snaga leži u jedinstvu i odlučnosti onih koji se bore za pravdu.

Igra nije bila gotova, ali ploča je bila postavljena za neko novo poglavlje…