NOSILAC PLAMENA…

Duboko u srcu guste i tajanstvene šume, uzdizali su se visoki stubovi, hladni i nepomični poput neosvojivih kula. Njihova siva, beživotna površina odražavala je nepopustljivost poretka kojeg su predstavljali. Nisu to bili samo kamen i čelik, već simboli zakona, pravila i kontrole, uspostavljeni da drže svijet u ravnoteži, da obuzdaju haos i divlje strasti koje su prijetile da ga sruše. Njihova visina bila je zastrašujuća, a snaga neupitna – oni su predstavljali čvrste temelje na kojima je svijet počivao.

Ipak, iznad tih stubova, visio je neobičan prizor – more svjetiljki, nalik balonima ispunjenim gasom, koje su lelujale na blagom povjetarcu. Te svjetiljke nisu bile obične, nosile su u sebi krhkost i potencijalnu snagu razaranja. Svaka je predstavljala misli, snove i želje, nakupljene u glavama ljudi. Svaka svjetiljka bila je simbol individualne ideje, jednog sna ili težnje – male, ali moćne, spremne da se uzdignu i promijene svijet. Ali, baš kao i snovi, bile su krhke, ranjive i nepredvidive. Samo jedna iskra mogla je pokrenuti lančanu reakciju koja bi uništila sve što dotakne.

Na dnu te šume, u njenom najmračnijem kutku, stajao je čovjek. Njegova figura bila je obavijena sjenom, a lice skriveno ispod crnog plašta. U jednoj ruci držao je kanticu benzina, a u drugoj zapaljenu baklju. On nije bio običan prolaznik – bio je nosilac plamena, onaj koji je mogao odlučiti o sudbini svijeta, onaj koji je imao moć da izazove kataklizmu ili možda, transformaciju, metamorfozu svijeta u nešto ljepse.

Njegov korak bio je tih, ali odlučan, dok je hodao između stubova. U njegovom umu borila su se dva suprotstavljena impulsa. Prvi je bio instinkt za razaranjem, za oslobađanjem svih tih sputanih snova, za spaljivanjem natruhlog poretka koji je predugo vladao svijetom. Plamen u njegovoj ruci bio je simbol te moći – sirove, neukrotive, ali istovremeno prelijepe u svojoj razornoj prirodi. Samo jednim pokretom mogao je sve osloboditi, pustiti te svjetiljke da eksplodiraju i pokrenuti nezaustavljivu vatru koja bi progutala stubove i sve oko njih.

Drugi impuls, dublji i mudriji, govorio mu je o posljedicama. Pitao se šta bi ostalo kada plamen proguta sve? Da li bi svijet postao bolje mjesto, ili bi se pretvorio u pustoš, lišenu svih oblika života, svih tragova civilizacije? Da li bi snovi, kada se jednom oslobode, donijeli svjetlost ili bi postali divlje oluje koje bi srušile sve što im stane na put?

Zastao je na trenutak, duboko razmišljajući. Njegov pogled podigao se prema svjetiljkama iznad njega, i mogao je vidjeti njihovu unutrašnju svjetlost, koju je skrivala tanka opna. Svaka je bila prelijepa na svoj način, svaka je nosila jedinstvenu priču, ali sve su bile jednako opasne. Bio je svjestan te krhkosti, te opasne privlačnosti i delikatnosti ravnoteže koja razdvaja vječnu svjetlost od tame. U tom trenutku, činilo mu se da te svjetiljke nisu samo misli, već i nade, strahovi, ljubavi i mržnje – sve ono što čini ljudsku prirodu tako složenom i nepredvidivom.

Njegova ruka, koja je držala baklju, počela je drhtati. Bio je svjestan da jedan potez može promijeniti sve. Pitanje koje mu se nametalo bilo je da li je svijet spreman za tu promjenu? Jesu li ljudi spremni suočiti se sa svojim vlastitim snovima i strahovima kada ih jednom oslobode, ili su stubovi, koliko god hladni i beživotni, ipak ono što drži svijet na okupu, što ga sprečava da se raspadne u haotično ništavilo?

Dok je tako stajao, u mukloj tišini šume, činilo mu se da čuje šapat, tiho zveckanje onih svjetiljki koje su ga promatrale s visine. One su čekale njegovu odluku, bile su spremne osloboditi se, ali su se isto tako mogle smiriti i nastaviti lelujati u sigurnosti. On je bio ključ, onaj koji će odlučiti sudbinu svega.

Napokon, spustio je baklju. Umjesto da je baci među svjetiljke, tiho ju je ugasio o zemlju. Nije bio spreman postati taj koji će donijeti kraj ili novi početak. Možda je svijet previše složen za jednostavne odgovore, možda su stubovi i svjetiljke bile dvije strane iste medalje, koja ne može postojati bez jedne od njih.

Ugasivši baklju, okrenuo se i otišao, ostavljajući šumu u tišini, netaknutu. Možda će jednog dana neko drugi donijeti tu tešku odluku koju on nije mogao, ali za sada, svijet će nastaviti postojati u svojoj delikatnoj ravnoteži – između snova i stvarnosti, između poretka i haosa.

Dok je odlazio, činilo se da šuma diše lakše, kao da je privremeno olakšanje proželo sve što ju je činilo. Svjetiljke su nastavile lelujati, stubovi su i dalje stajali čvrsto, a svijet je, makar za jedan trenutak, ostao netaknut. Ali pitanje i dalje ostaje visiti u zraku: Šta će se dogoditi kada sljedeći nosilac plamena dođe? Hoće li on odlučiti zapaliti svijet, ili će se, poput ovog, povući pred težinom odluke?