NEISPRIČANA PRIČA BRAĆE GRIM…

U doba kada su braća Grim sakupljala priče i legende širom Njemačke, bilo je mnogo tihih tajni koje su izmakle njihovim perima. Jedna takva tajna, skrivena duboko u mračnim šumama, ostala je neispričana, jer su čak i najhrabriji pripovjedači izbjegavali da o njoj govore. To je priča o zaboravljenoj kuli, visokoj građevini čija je sjenka ležala na granici između legendi i košmara.

Kula se uzdizala iznad šume, izolirana i zaboravljena, prekrivena lišćem i bršljanom koji su je krili od svijeta. Iako su mnogi čuli priče o Zlatokosoj djevojci zarobljenoj u kuli, samo rijetki su znali za drugu kulu, dublje u šumi, gdje je obitavalo nešto daleko zlokobnije.

Prije mnogo vijekova, u isto vrijeme kada je zla vještica zatvorila Zlatokosu, još jedno biće, starije i daleko moćnije, boravilo je u mračnoj kuli. Legende kažu da je vještica svoju moć crpila upravo iz tog drevnog zla, ali da tu kulu nikada nije smjela posjetiti, jer su čak i vještice znale granicu između tame i potpunog užasa.

Ljudi iz okolnih sela pričali su o kuli sa strepnjom u očima. Niko se nije usuđivao da priđe bliže, jer su noću mogli čuti šapate vjetra koji se prelamaju kroz drveće, kao da sama šuma upozorava na opasnost. Oni koji bi se previše približili, pričali su o jezivom osjećaju posmatranja, o nečemu što nije moglo biti viđeno, ali je bilo neporecivo prisutno. S vremenom su šume oko kule postale potpuno puste, jer su čak i životinje napustile to mjesto, ostavljajući ga u tišini koja je bila teža od bilo kakvog krika.

Unutar zidova te kule, kažu da nije bilo običnog kamenja. Svaki kamen bio je natopljen krvlju i tugom, ispunjen dušama onih koji su pokušali da se odupru zlu koje je obitavalo unutra. Ispod tih hladnih zidova, u dubinama koje nijedno ljudsko oko nije vidjelo, ležalo je srce tame, zaboravljeno od svijeta, ali nikada sasvim mrtvo.

Kada su braća Grim čuli glasine o kuli, zainteresovali su se za ovu tajanstvenu građevinu, želeći da prikupe još jednu priču za svoje zbirke. Stigavši do prvih stabala koja su okruživala kulu, vjetar je počeo da zavija na način koji je nosio upozorenje, a šuma je postala neprobojna, gotovo živa u svojoj želji da ih odvrati. Nisu otišli dalje… Čak i njihova hrabrost, potaknuta željom za pričama, nije bila dovoljna da ih natjera da kroče dublje u tu šumu. Tako priča o ovoj kuli nikada nije ušla u njihove knjige.

Kula je ostala tiha, zaključana u stijeni i šumi, daleko od pogleda i daleko od riječi. Legenda je živjela i dalje, u šapatima, u pričama koje su se prenosile s koljena na koljeno, da nikada ne zaborave da je zlo, starije od svjetlosti, još uvijek čuvalo svoju kulu, čekajući nekog dovoljno ludog da prekorači njen prag.

U toj skrivenoj kuli nije bilo Zlatokose koja čeka spasitelja, nego samo tama koja čeka svoju sljedeću žrtvu…

Godine su prolazile, a šuma oko misteriozne kule postajala je sve mračnija i sve gušća, baš kao i ljudski zaborav. Drveće je raslo toliko gusto da čak ni sunčeva svjetlost nije mogla probiti njihove krošnje. Priče o kuli izblijedile su u sjećanjima ljudi, postajući tek zaboravljeni šapat u pjesmama starih pripovjedača. Ipak, zlo koje je obitavalo u kuli nikada nije spavalo. Ono je čekalo, tiho, strpljivo, jer vrijeme nije imalo vlast nad njim.

Jednog prohladnog jesenjeg dana, putnik je zalutao u šumu. Bio je to mladić, nomad koji je tragao za mjestom gdje bi mogao naći utočište od svijeta. Nosio je samo svoj stari ogrtač i torbu s nekoliko osnovnih stvari. Ljudi su ga nazivali sanjarom, jer je često govorio o mjestima koja drugi nisu mogli vidjeti, o tajnama skrivenim od običnog svijeta. Kada je naišao na šumu, osjećao je da je pronašao nešto posebno, mjesto gdje bi mogao zaroniti u svoje snove i zaboraviti sve što je ostavio iza sebe.

Šuma ga je, umjesto da ga odvrati, suptilno pozvala sebi. Grane drveća se nisu ispriječile pred njim, već su ga gotovo nježno vodile sve dublje i dublje, dok nije stigao pred kulu. Njena siva silueta iznenada se pojavila ispred njega, visoka i zastrašujuća, ali on nije osjetio strah. Naprotiv, osjetio je čudnu privlačnost, kao da ga nešto unutra doziva.

Vrata kule, koja su stoljećima stajala zatvorena, iznenada su se otvorila uz tihi škrip, kao da su prepoznala svog gosta. Mladić, očaran i radoznao, ušao je bez oklijevanja.

Unutrašnjost kule bila je hladna i vlažna, a zidovi prekriveni mahovinom i starim simbolima koji su mu djelovali poznato, ali istovremeno i daleko. Svaka stopa koju je napravio unutar te kule bila je praćena osjećajem da se nešto zlo i drevno budi.

Istraživajući unutrašnjost, pronašao je spiralno stepenište koje je vodilo prema vrhu. Dok se penjao, šapat je počeo ispunjavati zrak, tiho, jedva čujno, kao vjetar koji nosi glasove davno zaboravljenih duša. Šapat nije nosio riječi koje bi mogao razumjeti, ali je bio ispunjen tugom, kao da su plakali svi oni koji su ikada kročili u tu kulu i ostavili dio sebe, zarobljen između zidova.

Na vrhu kule, prostorija je bila prazna. U njoj se jedino nalazilo staro ogledalo, koje je stajalo u središnjem dijelu, prekriveno debelim slojem prašine. Mladić je prišao ogledalu i obrisao prašinu, otkrivši svoj odraz. Međutim, ogledalo nije pokazivalo samo njegov lik. Iza njegovog odraza počela su se pojavljivati lica, jedno po jedno, blijeda i iskrivljena u mukama. Bili su to oni koji su došli prije njega, uhvaćeni u zamku kule, njihovi životi i njihove duše, zauvijek zarobljene u staklu.

Iznenada, odraz u ogledalu se promijenio. Njegovo lice, koje je sada bilo ispunjeno užasom, počelo je da se mijenja, postajalo je starije i starije, sve dok nije nalikovalo licu koje nije moglo biti ljudsko. Oči u ogledalu, koje su nekada bile njegove, sada su sjale nečim drevnim, nečim što je provelo stoljeća čekajući taj trenutak. Zlo koje je stoljećima spavalo u toj kuli, napokon je pronašlo svog nasljednika.

Mladić je pokušao da se otrgne od ogledala, ali njegove ruke više nisu slušale njegove misli. Tijelo mu je postalo hladno, teško, kao da je samo kamenje kule preuzelo njegovo biće. Ogledalo je počelo pucati, i sa svakom pukotinom, on je osjećao kako mu duša nestaje, povlači se u tamu koja je nastanjivala kulu stoljećima.

Kada je posljednji komadić ogledala pao na tlo, mladić je potpuno nestao, a kula je ponovo postala tiha, bogatija za još jedan kamen u njenim zidovima, još jedan šapat u njenoj vječnoj tišini.

Šuma oko kule je nastavila rasti, sve gušća, sve mračnija, dok su priče o njoj postajale sve rjeđe. Kula je ostala, čekajući sljedeću dušu koja će nesvjesno kročiti kroz njena vrata pakla. Zlo koje je obitavalo u toj kuli nije bilo nešto što se moglo uništiti ili pobijediti. Ono je bilo dio same kule, dio šume, dio svijeta koji je zaboravljen, ali nikada sasvim nestao.

Tako je čekala, u tišini, u tami, dok je šuma šaptala priče o nepoznatom zlu, koje ni braća Grim nisu uspjela ispričati.