SUSRET NA GRANICI DVAJU ŽIVOTA…

Šejtan voli boraviti na mjestima gdje se sastaju hlad i sunce, ili općenito na graničnim područjima dvaju različitih prirodnih fenomena, jer su to valjda idealna mjesta za strovaliti nekog preko granice.

Dok je sunce zalazilo nad morem, usamljen čovjek stajao je na rubu čamca, držeći težak kamen vezan lancima, spreman da okonča svoje patnje skokom u hladne morske dubine. Godine bola i tereta zgusnule su se u taj kamen, simbol svega što ga je vuklo prema dnu. Dok je nijemo odbrojavao posljednje sekunde svoga života, ispred njega se iznenada pojavio neobičan prizor – riba, zakačena na konopac s balonom, lebdila je iznad površine mora. Prkoseći svim zakonima prirode, balon je podizao ribu ka nebu, prema slobodi. Riba je zurila u čovjeka svojim velikim očima, izrazom koji kao da ga je pozivao na preispitivanje.

Čovjek je zaprepašteno posmatrao prizor, nesiguran da li je okruženje u kojem se nalazi stvarno ili je sve produkt njegovog umornog uma. U tom trenutku, sjetio se da riba izvan vode ne može preživjeti, baš kao što ni on ne bi preživio da je skočio u morsku dubinu vezan kamenom. Oboje su bili na granici života i smrti, u paradoksalnoj situaciji: riba je izvučena iz svog prirodnog okruženja, kao što je on pokušavao pobjeći iz svog. Dodatna ironija ogledala se u tome da ono što bi njega ubilo (voda), ribi spašava život, a ono što bi ribu ubilo (vazduh), njemu daje život.

U tom jednom kratkom trenutku, riba je doživjela slobodu izvan svih svojih granica, iako joj je prijetila opasnost. Ta slika probudila je u čovjeku drugačiju misao – možda nije važno koliko dugo živimo u nekom stanju ili na istom mjestu, već hrabrost da, makar na trenutak, iskusimo drugačiju perspektivu, čak i ako to znači rizikovati poznato.

Pogledom na ribu i balon, čovjek je osjetio kako mu se srce lomi i istovremeno iscjeljuje. Riba mu je kao nijemi svjedok slala poruku: “Nije tvoj teret ono što te defineše, nego tvoja sposobnost da ga preoblikuješ, da nađeš način da se uzdigneš iznad njega.”

Čovjek je shvatio da čak i najteže boli mogu dobiti smisao ako ih naučimo nositi s nadom i ako pronađemo svoj “balon” – simbol podrške, nade ili ljubavi koji nas može podići kad smo najbliži ponoru.

Shvatio je da se ponekad moramo odvažiti i izdići iznad svojih bolnih okolnosti, iako to može biti teško i rizično.

Pažljivo je spustio kamen iz svojih ruku i gledao ga kako tone. Umjesto putovanja s kamenom, odlučio je da pronađe vlastiti “balon” – nešto što će mu pomoći da se uzdigne, makar i na trenutak da osjeti slobodu i otpusti svoj teret.

Čovjek je poput ribe, odlučio živjeti hrabro, ići prema slobodi, čak i ako bi taj trenutak bio kratak, jer na kraju, život nije u stalnosti, već u hrabrosti da iskusimo nešto više, makar nas to privremeno izvelo iz sigurnosti.

Dok je čamac lagano klizio po površini mora, posmatrao je kako kamen sve dublje tone i na kraju nestaje u dubinama. Tih par sekundi izgledale su kao vječnost. Ispunio ga je čudan osjećaj lahkoće, ali i nesigurnosti. Nije znao šta ga dalje čeka, vraćao se na obalu bez tereta, ali i bez jasnog cilja. Ipak, osjetio je da se u njemu probudilo nešto novo, gotovo zaboravljeno. Bila je to nada!

Prilikom povratka do obale, more je bilo neobično mirno, a noć se spuštala tiho i nježno, poput pauka koji plete mrežu. Posmatrao je zvijezde koje su se počele pojavljivati na tamnom nebu, kao da mu pokazuju put ka nečemu većem od njega samog. U tom trenutku, misao o ribi i balonu ponovo mu je pala na pamet. Riba je, uprkos riziku, doživjela trenutak slobode izvan svog prirodnog okruženja, i taj je trenutak možda bio dovoljno vrijedan da opravda opasnost koja je uslijedila. Razmišljao je o tome kako bi i on mogao pronaći načine da doživi život izvan granica svojih starih navika, strahova i tereta.

Kada je konačno stigao na obalu, osjetio je tvrdoću pijeska pod nogama i svježinu noćnog vazduha na licu. Sva njegova čula bila su oštrija a misli kristalno čiste i jasne. Osjećao se kao ponovo rođen, duboko ubijeđen da je čovjek koji je nekada bio, zauvijek ostao na morskoj pučini.

Znao je da ga život zove ka nečemu nepoznatom, i ta ga je neizvjesnost ispunjavala iščekivanjem. Umjesto da krene putem koji je uvijek koristio, odlučio je da istraži novo, manje poznato područje, vođen unutrašnjim glasom koji ga je pozivao da pređe vlastite granice.

Dok je koračao, sretao je druge ljude na obali – nepoznate, ali svima njima vidio je istu tragikomičnu borbu u očima. Svako je nosio svoj “kamen”, svoje terete, samo što su ih neki bolje prikrivali od drugih. Tada mu je na um pala ideja – šta ako bi mogao pomoći drugima da pronađu svoje “balone”? Možda ne bi riješio sve njihove probleme, ali bi im mogao pružiti kratke trenutke olakšanja, nade i inspiracije, kao što je riba njemu poslala nijemu poruku o mogućnosti da se uzdignemo iznad vlastitih ograničenja.

Od tog dana, čovjek je hodao obalom, susretao ljude i pažljivo ih slušao. Pričao im je o ribi, balonu i svom iskustvu s kamenom u rukama. Ponekad bi neko razumio, ponekad ne, ali on se više nije osjećao usamljenim. Svaka priča koju je podijelio, svaki susret koji je imao, bio je još jedan način da ojača i proširi svoju vlastitu perspektivu slobode. Njegov teret postao je lakši, iako ga život nije uvijek pošteđivao novih kamenova, znao je da pravi “balon” nije bijeg, već spremnost da drugima pomognemo da lete.