U dolini gdje sjene dišu,
gdje Drina šapuće sudbine stare,
vuk je hodio, ponosom blistao,
gradio kule od zlatne pare.
Govorio je: “Ja sam planina,
ne ruši mene ni vjetar ni zima!”
Al’ vrijeme, tiho k'o noćna sjena,
pisaše priču bez oproštenja.
Rijeka ga gleda, ne pruža ruku,
šuma mu šuti, ne kliče ime,
jer vuk što zavija vjetru u muku,
sam sebi gradi kule od zime.
U jednom trenu, kad gromovi stignu,
kad sjene prošlosti progovore jasno,
vuk će vidjeti – carstva se rone,
a zlato s laži topi se krasno.
I tako vuk, sam među sjenom,
gleda u dolinu, u kamen i travu,
shvata da carstvo pepelom posta,
da su mu vjetrovi odnijeli slavu.
Sfumi, pa dje ti zivis molim te? Ovo ispade da si i ti negdje daleko od Bosne ? Vidim po ovim objavljivanjima
Po cemu ispada😌
Vidi se kad objavis, ono nekoliko sati iza tebe pojavljuju se postovi iako su objavnjeni prije tebe. To ko on kad je Selina objavljivala. A dje si ti sad ?
u istoj vremenskoj zoni, mislim da lokacija ne utice na objavljivanje mojih postova
Vrijeme je Sudija koji ne prasta nikome 🙂
“Ja znam da vrijeme ne voli heroje, i da je svaki hram ukaljalo…”😉