Negdje na granici svijesti, gdje se stvarnost i iluzija tope u hladnim sjenama vremena a dani gube smisao u svom ponavljanju, svakodnevno se odvija nijema predstava u kojoj su istinu davno zamijenile figure poslušnosti.
U tom svijetu, na prvi pogled sve je izgledalo skladno: figure su stajale na svojim poljima, podignutih glava i oštrog pogleda. Crni kralj je sijao moć, kraljica širila utjecaj, lovac šaptao vijesti, konj galopirao kroz bojišta, top čuvao red, a pješak… E, pa pješak je samo stajao. Tih, malen i skoro neprimjetan.
Taj pješak si bio ti.
Rečeno ti je da si važan i da bez tebe nema igre. Rečeno ti je da tvoja snaga leži u brojevima, da tvoje kretanje, iako ograničeno, može promijeniti tok partije. I vjerovao si… Svakim danom si napredovao jedno polje, nadajući se da ćeš jednog dana doći do kraja table, gdje se pješaci pretvaraju u nešto veće i važnije, u figuru koja nešto znači.
Međutim, što si dalje išao, sve više si shvatao da se tabla ne završava, a polja se samo ponavljaju, uvijek nova, ali uvijek ista… Figure oko tebe se nikad nisu pomjerale same od sebe. Neko je vukao te konce i igrao se s njma. Neko nevidljiv, ali beskrajno moćan.
Ruka iznad table pomicala je kralja kada bi korporacije zatreperile, kraljicu kada bi zakon trebao nešto “preraspodijeliti”, lovca kada bi trebalo servirati istinu na porciju, konja kada bi trebalo zaplašiti, a topa kada bi red postao previše haotičan.
Ti si, međutim, uvijek bio prvi u liniji.
Kada bi započeo rat, tebe bi prvog slali naprijed. Kada bi narod bio nezadovoljan, tvoj bijes bi bio iskorišten da braniš ono što ne razumiješ. Kada bi se kriza približila, ti si bio broj u statistikama, promjena u prosjeku, jedan od mnogih.
I onda iznenanda, jednog dana si prestao da se krećeš.
Stajao si na svom polju i gledao figure. Vidio si ih sve, ali više ne kao junake, ne kao autoritete, već kao druge pješake, samo bolje obučene i drugačije oblikovane. Shvatio si da čak ni kralj ne pomiče sam sebe. On je samo simbol, kao zastava kojom neko drugi maše.
Igrač, pravi igrač, nikad nije bio na šahovskoj tabli, on je bio iznad nje.
Tog trenutka shvatio si istinu: “Mi nismo igrači, mi smo loše ili dobro odigrani potezi.”
Međutim, jednu stvar su zaboravili – ako svi pješaci stanu, igra se ne može igrati, a kada igra stane, igrač ostaje sam, sa rukom izgubljenom iznad puke praznine.
A pod crno bijeli ko i crno bijeli svijet.
dabome, tabla i jeste svijet