Stajao sam na komandnom mostu, plutajući nad beskrajnim ponorom. Ispod mene se hiljade svjetlosnih godina stisnulo u crnu rupu, bezdan koji guta sve nade. Posmatrao sam kako tamni vrtlog polahko uvlači obližnje zvijezde, pretvarajući ih u tanke niti svjetlosti prije nego što bi nestale zauvijek.
Nisam osjećao strah, samo tišinu… Tiha pjesma kraja odzvanjala je u mojim kostima a vrijeme je izgubilo smisao dok sam gledao u ogledalo koje nikada ne vraća odraz. Imao sam osjećaj da gledam svoje vlastito postojanje kako polahko tone, izbrisano rukom koja je znala više nego što bih ikad mogao razumjeti.
Srce svemira koje bije unazad pozivalo me bez riječi. Sjenka što proždire vrijeme šaptala mi je priče o svjetovima koji su nestali, o civilizacijama koje su se srušile u njene tihe ralje. U posljednjem trenutku, kada je brod počeo lagano drhtati pod gravitacijom koja ne oprašta, zatvorio sam oči.
Osjetio sam posljednji poljubac svjetlosti na svom licu, prije nego što me kotač koji melje zvijezde odnio tamo gdje se čak ni sjećanja više ne usude poći…
Možda izletiš negdje u drugoj galaksiji i opet sve ispočetka😄
to bi bila zanimljiva opcija, no ne mogu se kretati brze od svjetlosti😌😅
Ne u sufizam, u opijate za um 😂
pricamo o kvantnoj fizici haha😅
snažna metafora za cikličnost vremena. lijepo 🙂
mistični svemir koji je istovremeno i fascinantan i nemilosrdan.. i još poljubac na kraju.. hmm, da to nećeš među poete preselit , haha 😀
o pa ti si ziva MILA DAMO (sto bi rekli😅).
Svemir je vjecita misterija. Citam,naucnici otkrili prisustvo nekakvih komponenti koje nagovjestavaju postojanje zivota i to je udaljeno 11.000 svjetlosnih godina od nas, odnosno 104 hiljade milijardi kilometara😅 pa ti sad vidi koliko smo mi nebitna tacka, gdje u stvari zivimo i koje prostranstvo nas okruzuje😅
Drugi paragraf odlican, nekako mi tako i jeste zaOprave.
hvala, zaOprave ili nikako😅