KRATKA ANALIZA ROMANA “DOPLER”…

Roman Dopler, kojeg potpisuje Erlend Loe, nije samo priča o čovjeku koji odluči napustiti civilizaciju, nego (po mom subjektivnom doživljaju), filozofska meditacija o suštini bivstvovanja, o granici između potrebe i prisile, između autentičnog postojanja i života u ulozi koju nam je društvo namijenilo.

Kada glavni lik romana, Dopler, pada s bicikla i odlučuje otići u šumu, nisam to shvatio kao bijeg, nego kao čin egzistencijalnog otpora. Njegova odluka da odbaci sve što simbolizira “normalan život”; posao, porodicu, obaveze, potrošnju, u stvari predstavlja ultimativni, apsolutni manifest slobode. Ne one deklarativne slobode o kojoj govore države i ustavi, nego unutrašnje, radikalne slobode da budem ništa osim onoga što jesam. U njegovoj tišini prepoznajem vapaj za bivstvom, za jednostavnim, čistim, nesputanim postojanjem.

Kapitalizam kakav se ogleda u svakodnevici prije Doplerovog „buđenja“, u romanu je prikazan kao sistem tihe prisile. To nije represija u tradicionalnom smislu, nego mehanizam u kojem se ljudima usađuju želje koje nisu njihove, gdje postajemo robovi ideje o uspjehu, napretku i stalnom rastu. Sve što ne donosi profit smatra se gubitkom vremena. U tom smislu, Dopler je heretik, jer on svjesno bira „neproduktivnost“, odbija da doprinosi ekonomiji, što je u kapitalističkoj logici gotovo svetogrđe.

Njegovo prijateljstvo s mladim losom Bonom, budi ideju o povratku izvornoj ljudskoj prirodi i nevinosti, jer odnos između Doplera i losa nije utemeljen na funkcionalnosti, trgovini ili koristi, nego je to čista, iskonska veza, kakva među ljudima više gotovo da ne postoji. U svijetu gdje su i emocije postale roba, los simbolizira ono što kapitalizam ne može kompromitovati; prirodno, neiskvareno bivstvo koje ne zna za cijenu.

Zapanjujuće mi je koliko je Loe jednostavnim, gotovo dječijim stilom, uspio opisati duboku egzistencijalnu krizu. Dopler ne bježi od civilizacije jer ne voli ljude, on bježi jer više ne prepoznaje sebe u sistemu koji ga oblikuje. Njegovo pitanje „Zašto radimo to što radimo?“ nije retoričko, nego probija sve slojeve društvene farse i udara u srž našeg postojanja. Ako ne znamo zašto živimo kako živimo, ko smo onda?

U jednom trenutku, Dopler razmjenjuje jelke za proizvode koji su mu neophodni za egzistenciju. Taj čin je duboko potresan, jer iako izgleda sasvim nevino, on otkriva koliko je duboko ekonomska logika urezana u nas. Čak i kada pokušamo živjeti izvan sistema, mehanizmi razmjene i vrijednosti nas opet uhvate na udicu. Kapitalizam je (kako ga prikazuje Loe) poput virusa, ne trebamo mu prilaziti, on dolazi nama.

Roman definitivno podstiče na (samo)preispitivanje naših života i sistema u kojem živimo, iako ne nudi rješenja, niti obećava izlaz. Umjesto toga, roman vas ostavlja s tišinom, s pitanjima, s neudobnom spoznajom da je možda svako od nas „Dopler“ i da smo veći dio života živjeli po pravilima koja nismo birali.

Dopler je u svom ludilu, možda jedini razuman lik. Njegovo ludilo je zapravo posljedica društvene bolesti, a njegov bijeg predstavlja način ozdravljenja društva. U svijetu koji hoda ubrzano, nesvjestan samoga sebe, njegova šuma postaje metafora za povratak sebi, za smirenje, za otpor. Mislim da upravo tu leži najveća moć ovog romana a ne u samoj priči, jer u ogledalu koje nam nudi, u tišini Doplerove šume, možemo čuti jeku vlastite izgubljenosti.

P.S
Hvala Özy na fenomenalnom poklonu!😊