U srcu Afrike, dok svijet s visine gleda na njene narode kao na nedovršene projekte Zapada, pojavio se kapetan Ibrahim Traoré — vojnik, idealista i simbol pobune protiv nepravde. Mlad, odlučan i svjestan historije, odlučio je reći „dosta“ kolonijalnoj šaci u baršunastoj rukavici pomoći.
Iako dolazi iz Burkine Faso, jedne od najsiromašnijih zemalja na svijetu, njegovo djelo, riječi i odluke postale su ogledalo u kojem bi se Bosna i Hercegovina morala ogledati, jer Bosna danas ne pati samo od korupcije nego i od nedostatka hrabrosti. Nema ni vizije ni glasa koji bi se jasno suprotstavio vanjskim tutorima, kolonijalnim nasljednicima i domaćim profiterima koji trguju narodom kao robom.
Traoré nije samo čovjek, on je ideja, ali ne ideja puča, niti vojne uprave, nego ideja suvereniteta iznutra, gdje država nije bespomoćna bez donacija, gdje put ne gradi strani investitor po trostrukoj cijeni, nego ruke samog naroda. Ideja da mladi više ne moraju moliti za vizu, nego mogu graditi, saditi i odlučivati u svojoj zemlji. U Bosni, gdje se i asfalt plaća strahom od kredita, gdje politička elita sjedi kao činovništvo stranih ambasada, takav koncept zvuči gotovo revolucionarno.
Bosni ne treba troguzo korumpirano predsjedništvo koje na sav glas trubi o ratu, dok sjedi na vlastitim, duboko zagnojenim i nabreklim hemoroidima nacionalizma, njoj treba ogledalo i primjer, a Traoré jeste to ogledalo, surovo, jednostavno i beskrajno bolno. On je dokaz da ne postoji izgovor ni za siromaštvo, ni za vanjske neprijatelje ili unutrašnje probleme, jer sve dok ima ruku i volje, može se!
Zamislite, u zemlji gdje su neki dijelovi još pod okupacijom različitih paravojnih formacija, gdje se puca svakog dana, gdje su djeca siročad rata, Traoré odlučuje da se ne predaje!
Umjesto konvoja pomoći, pokreće konvoje mašina, umjesto da moli, on radi, umjesto da kuka, on gradi.
Kada je dobio od Saudijske Arabije ponudu za izgradnju 200 džamija, on je to glatko odbio, ističući da njegova zemlja ima dovoljno vjerskih objekata, od kojih su mnogi svakako nedovoljno iskorišteni. Umjesto toga, naglasio je potrebu za infrastrukturnim projektima koji bi direktno koristili građanima Burkine Faso, kao što su škole, bolnice i preduzeća koja otvaraju nova radna mjesta, jer njegov narod se može moliti bilo gdje.
A šta mi radimo? U Bosni je mir, onaj mrtvi učmali mir koji truhne iznutra, dok se korupcija pakuje u administrativni jezik a državni aparat glumi život. Vlast čeka grantove kao plućni bolesnici kisik, a ljudi odlaze, ne zato što nemaju šta jesti, nego jer više niko ne zna zašto ostati.
Bosni je potreban vođa koji se ne boji prljavštine lopate, koji će kupiti mašine, a ne puške i fotelje. Bosni treba neko ko se usuđuje raskinuti lance ekonomske ovisnosti, ko vidi narod kao izvor moći, a ne kao statistiku pred izbore.
Traoré gradi puteve sam, jer zna da mu niko neće pokloniti budućnost, a Bosni je hitno potrebno to isto saznanje!
Bosna više ne treba neutralne pregovarače, nego domaće graditelje, ne treba joj mir po uslovima drugih, nego pravda po svojoj mjeri! Francuski, američki, ruski i turski „partneri“ joj neće donijeti spas. Spas dolazi kada se konačno prepozna snaga u vlastitim ljudima.
Traoré je možda daleko geografski, ali je idejno bliži svakom Bosancu i Hercegovcu koji je izgubio vjeru u institucije, koji zna da više ne može čekati da mu neko drugi popravi državu. Ako iko misli da Bosna mora birati između istoka i zapada, neka zna da ona mora birati samo sebe!
Traoré nije nikakav obećani spasitelj, ali nas podsjeća da u zemlji gladnoj pravde i dostojanstva, vođa mora biti sluga narodu, a ne njegov nadzornik. Traoré je simbol povratka smisla! On ne nudi novac, ne nudi komfor, on nudi dostojanstvo – ono sirovo, krvavo, teško, ali tvoje. Kada napraviš put vlastitim rukama, pa makar bio pun prašine, znaš da gaziš po svome trudu, a ne po tuđim kreditima!
Zato je Bosni hitno potreban Ibrahim Traoré, ili barem srce koje kuca kao njegovo, a ne nekakvo troguzo korumpirano predsjednistvo koje ne zastupa nikog i ništa osim vlastitog ličnog interesa.
👏👏👏
👋