U svakom čovjeku postoji prostor gdje riječi ne stanuju, mjesto koje se otvara samo noću, kada svijet zašuti, kada glasovi utihnu i svjetla se ugase. Postoji jedno mjesto koje nije ni san, ni javljanje, ni java, mjesto gdje duše ne govore, ali sve kažu, mjesto gdje se spoznaje istina i razgolićuju namjere.
Insan, običan čovjek sa previše misli, te večeri je legao kasno. Nije stigao završiti sve obaveze, zaboravio je zahvaliti, srce mu je bilo puno brige, prazno vjere, ali san nije tražio dozvolu, samo je iznenadno došao, kao što voda dođe kroz pukotine u stijeni.
Duša je osjetila poziv… Tiho, bez da upita tijelo, prošla je kroz pore kože i napustila ga kao dim koji se izdiže iz šolje još toplog čaja. Letjela je iznad svijeta, iznad kuća, iznad riječi koje je Insan izgovorio a nije znao ni šta znače. Iznenada je stigla pred Njega, pred Ogledalo koje ne odražava lice. Bilo je ogromno – visoko kao nebesa a tanko kao ljudska misao. Nije odražavalo oči, usne, niti oblik, samo je otkrivalo golu istinu…
Duša stade ispred, a u ogledalu ne bijaše lice nego namjera. Ogledalo je pokazivalo sve trenutke kada je duša prešutjela istinu iz straha, kada je pogledala siromaha i okrenula glavu, kada je izgovorila „dobro sam“ dok je u njoj gorjela pustoš…
Bijaše u ogladalu i drugih stvari, poput trenutka kada je duša oprostila dok ju je još boljelo, kada je zagrizla bol zbog tuđe sreće, kada se, iako umorna, sjetila da ima Gospodara.
Ogledalo je samo ćutalo… Duša nije pitala, jer je znala da ovo nije Sud Konačni, nego samo podsjetnik, opomena da Insan ne zaboravi.
Tada se pojavio Vezir Vremena, starac sa očima od tinte i šapatom progovorio:
„Ti svake noći dolaziš ovamo, ali zaboraviš čim se probudiš, i svaki put ti je oprošteno, jer još dišeš, ali doći će san iz kojeg se nećeš probuditi i tada će ogledalo zadržati sve ono što ti pokaže.“
Duša od straha zadrhta, jer je znala da je san poklon, ali i upozorenje ljudima na neizbježnost smrti. Dok se tiho vraćala u tijelo, Insan udahnu kroz nos, zatim izdahnu kroz usta. Nije znao da je bio na pragu Vječnosti, ali je znao da nešto u njemu više nije isto.
Kada je ustao iz kreveta, ogledalo u kupatilu mu se učinilo drugačijim, kao da u njemu ne vidi svoj odraz, nego čudan osjećaj prisutnosti nečeg što ga posmatra.
Insan je tog jutra obuo papuče kao da nosi tuđi korak. U ogledalu kupatila više nije vidio bradu, podočnjake i oči, umjesto toga vidio je svoje neizgovorene riječi, uglavnom one koje je zadržavao iz straha, ali i one koje je izgovorio bez pažnje. Gledao je i sve one riječi koje nikad neće stići tamo gdje su trebale…
Toga jutra, pio je gorku kahvu bez šećera, iako je oduvijek volio slatku. Prvi put je shvatio da čak gorčina ima svoj govor.
Dok su ljudi oko njega govorili, Insan bi slušao, kao da su riječi komadi stakla; lomljive, opasne i neprecizne.
“Koliko toga izgovorimo” – mislio je -” a da čak i ne znamo da nas čeka odjek svake izgovorene riječi?”
U tramvaju je spazio starca koji je cupkao u mjestu. Ranije bi se pravio da ga ne vidi, ali danas mu je ustao, bez drame, bez osjećaja velikodušnosti, posve tiho, kao neko ko zna da se svako djelo piše u Knjigu u kojoj nema brisanja.
Te noći, umoran ali mirniji, opet je legao u krevet. Ovog puta bez težine prigovora, bez grižnje savjesti ali i bez sigurnosti, jer je znao da noć opet dolazi s pozivom.
San mu je došao sasvim nježno, poput pauka koji čeka svoj plijen u mraku, a duša je ponovo napustila tijelo. Ovaj put nije bilo Ogledala, umjesto toga, ispred nje se pojavila kapija od svjetlosti i tame, na čijem su pragu sjedili meleci. Nisu ništa govorili, samo su gledali i čekali…
Jedan od njih tada priđe duši i reče:
„Došla si da vidiš ono što vidi samo onaj koji se bliži kraju.“
Duša drhtavo zakorači kroz kapiju… S druge strane kapije nalazila se nepregledna pustinja, a u njoj samo velika otvorena Knjiga.
Stranice su bile prazne i moglo se vidjeti samo nekoliko riječi oštrih kao nož, ispisanih svjetlom i tamom.
Duša se okrenu prema melecima:
„Zašto mi pokazujete ovo?“
Odgovor meleka bi kratak:
„Zato što ćeš je ti dovršiti – ne perom, nego djelom, ne tintom, nego namjerom. A kada dođe san bez buđenja, Knjiga će se sama zatvoriti.“
Duša zašuti. Ne iz straha, nego iz poštovanja prema istini koja ne vrišti, nego diše.
Kada se probudio, Insan je zatekao pero u ruci. Nije to bilo fizičko pero, već ono unutrašnje, pero koje nije za pjesmu, nego za svaki korak, misao i pogled.
Toga dana Insan se osmjehnuo prolazniku. Pogledao je majku u oči i rekao: „Halali ako sam nekad bio daleko srcem.“
Te noći je prvi put klanjao noćni namaz, ne zbog straha ili moranja, nego zbog duše koja više nije mogla zaspati bez toga.
.. i onda Insan iznenada zavoli Tihoće i Rijetkoće, prepozna ih da su oduvijek bile tu, samo ih doživljava intenzivno i dublje, do srži .. do Smisla, do Istine.
Efo, ovo mi se sviđa .. piši ovu tematiku , ne onu tvoju naučnu fantastiku 😊
hvala😊ma pisem ono sto mi se mota po glavi😅eto to se motalo ovih dana