„O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko riječi, i nama i vama zajedničke…“(Al Imran, 64)
Prethodne riječi predstavljaju kur’anski poziv upućen kršćanima, uprkos njihovom vjerovanju da je Bog troje (trojstvo), i da Bog ima sina, oni ipak kod Allaha, s.w.t. ostaju priznati kao „narod Knjige“, te bivaju pozvani na dijalog, mir i njegovanje zajedničkih vrijednosti. Bez obzira na ogromne i duboke teološke razlike, Kur’an ne demonizira kršćane!
Šta onda reći o odnosima unutar samog islama, o odnosu između sunnita i šiita, gdje se sve razlike uglavnom svode na političke i historijske okolnosti, ali se uporno produbljuju do tačke otvorenog neprijateljstva? Ko raspiruje tu mržnju i zašto?!
Već decenijama lideri i režimi većine sunnitskih država javno izražavaju „solidarnost“ s palestinskim narodom, bilo to petkom na hutbama, na televiziji ili društvenim mrežama, izrazi tuge i bijesa zbog ubijanja palestinske djece i rušenja njihovih domova gotovo su postali politički folklor. Međutim, dok jedna ruka „plače“, druga ruka potpisuje sporazume o normalizaciji odnosa sa Izraelom, kupuje oružje od Amerike, ili omogućava prelet izraelskim dronovima prema Gazi. U svijetu lidera muslimanskih zemalja, licemjerstvo je postalo norma, a ne izuzetak!
Posljednji izraelsko-iranski sukob bacio je dodatno svjetlo na tu dvoličnost. Dok je Iran odgovorio na izraelsku agresiju, iako simbolično, mnoge sunnitske vlade su požurile – ne da kritikuju Izrael, nego da stanu na stranu Tel Aviva i Washingtona! Saudijska Arabija, UAE, Bahrein i drugi, tiho ili otvoreno, priklanjaju se interesima američko-izraelske osovine dok istovremeno glume vođe islamskog svijeta.
Kur’an poziva na dijalog čak i s onim ljudima koji tvrde da Bog ima sina i da je Bog troje (od tog grijeha se dalje ne može otići!), dok s druge strane, šiiti i sunniti – ljudi iste vjere, iste kible, posta, hadža i šehadeta, međusobno tretiraju jedni druge gore od nevjernika!
Historijski sporovi, poput sukoba nakon smrti poslanika Muhammeda s.a.w.s., danas se koriste za potpirivanje ratova, atentata i međusobne anateme. Umjesto da se ide putem kur’anskog poziva na razum i dijalog, danas imamo situaciju gdje se šiiti nazivaju rafidijama, a sunniti tekfirdžijama, kao da su neprijatelji, a ne pripadnici jedne vjere.
A ko tu vatru održava? Pa političke elite koje se boje da jedinstven islamski front ne ugrozi njihove fotelje i savezničke sporazume s američkim imperijalizmom! Dok mediji pod kontrolom režima programirano serviraju narativ „šiitske opasnosti“, skrećući na taj način pažnju sa cionističke agresije, vjerske institucije su postale produžene ruke vlasti, koje se ne boje Allaha, nego kraljeva, emira i predsjednika.
Ummet danas nije podijeljen samo između Istoka i Zapada, nego između sebe samog. Kad Iran šalje podršku Palestincima, nazivaju ga licemjerom, kad Hezbollah pruži vojnu podršku, optužuju ih da rade za „perzijsku agendu”, a kad Saudijska Arabija ušutkuje kritičare normalizuje odnosa s Izraelom, e to se zove „prava politika“. Kad se Turska protivi izraelskim zločinima , onda je kritikuju kao oportunističku.
U tom labirintu optužbi i kontradikcija, istina ostaje zakopana pod pepelom licemjerstva.
Dok nas Kur’an poziva na dijalog, razum i pravdu, čak i sa onima koji imaju temeljne razlike u vjerovanju, većina islamskih režima danas ne želi dijalog ni unutar vlastite vjere. Umjesto da u šiitskom svijetu vide potencijalnog saborca u borbi protiv nepravde, oni ga gledaju kao prijetnju jer su ih tome učili njihovi američki i izraelski saveznici!
