U svijetu koji sebe voli nazvati “civilizovanim”, gdje se borba za prava životinja često vodi s većom strašću nego borba za prava ljudi, Gaza je pokazala još jednu duboku bolest našeg društva. Dječak iz ruševina Gaze pronađe psa, njemačkog ovčara, izmučenog ratom i gladi, pruži mu sigurnost, pažnju i hranu, pruži mu sve ono što je njemu samom uskraćeno. Nakon toga, objavi njihovu sliku a internet se rasplače… Ali ne zbog dječaka, nego zbog psa!
Pokreću se kampanje za spas psa. Nudi mu se dom. Ljudi iz cijelog svijeta pišu poruke: „Spasimo ovog nedužnog psa!“
A dječak?! Niko ne pita kako se zove, da li ima hljeba, da li mu je brat ubijen, da li se krije u podrumu dok bombe padaju. Niko ne pita treba li mu bilo kakva pomoć ili možda azil. Ovo nije samo slučajni ispad, nego simptom!
Živimo u doba u kojem sažaljenje nije univerzalna kategorija, nego politički filtrirani luksuz. Ljudi više ne suosjećaju s patnjom, nego s narativom, a pas iz Gaze je savršen narativ: nevina žrtva, bez nacionalnosti, bez vjere, bez historije.
S druge strane, dječak iz Gaze je opterećen identitetom: Arap, musliman, Palestinac – to troje već diskvalifikuje njegovu ljudskost u očima mnogih, i zato je pas poželjan objekat sažaljenja, a dječak nije, on je neželjeni podsjetnik na neugodnu stvarnost koju liberalna savjest ne želi da procesuira!
