STEPENICE KA NEBU…

U životnim putevima poslanika postoji nešto zajedničko, nešto što se ponavlja poput nepisanog zakona. Prije nego što su se uzdigli na položaj vođa, učitelja i uzora, morali su proći kroz tamu, osjetiti težinu bola i spoznati šta znači dotaknuti dno. Njihove životne priče nisu samo davna sjećanja, nego ogledala ljudskog iskustva, jer svaki čovjek, prije ili kasnije, nađe se u toj dubini gdje ostaje sam sa sobom i svojim Gospodarom.

Musa, s.a.w.s već kao dijete bio je predan rijeci Nil. Njegova majka, drhtavih ruku i srca prepunog straha, položila ga je u košaru i pustila da ga voda nosi. To je izgledalo kao neminovni kraj, definitivna smrt i gubitak. Međutim, baš u toj nemoći krije se novi početak, jer rijeka ga nije odnijela u propast, nego u faraonovu palaču, gdje će odrasti i naučiti ono što će kasnije biti ključno za oslobađenje njegovog naroda.
Kasnije, kada je iz nehata usmrtio Egipćanina, Musa je postao progonjenik, bjegunac pred zakonom, koji se skriva u tuđoj zemlji. Od princa je postao pastir, ali upravo tu, naizgled na dnu dna, oblikovana je njegova snaga. Tek nakon tog pada, Musa je postao spreman za misiju.

Junus, s.a.w.s krenuo je iz svoga grada ogorčen što mu narod nije povjerovao. U njegovoj nutrini gorjelo je razočarenje, ali bježanje od zadatka nije bilo rješenje, pa ga je Allah, s.w.t stavio na kušnju, tako što je Junusa progutao kit. Stisnut u toj tami, bez glasa i svjetla, Junus je doživio ono što nijedan čovjek prije njega nije, a to je potpuna samoća i nemoć. Kada je sve nestalo, ostao je samo on i dove koje su navirale iz srca: „La ilahe illa ente, subhaneke, inni kuntu minez-zalimin.“ Ove riječi bile su ključ koji ga je izbavio iz mračnih dubina. Iz tame je izašao kao čovjek novog srca i novih vidika, spreman ponovo stati pred svoj narod.

Slično njemu, Jusuf s.a.w.s je prošao put pun ponora i padova. Voljen od oca, ali odbačen od braće, bačen u hladni bunar gdje su ga tmina i strah stegli i obavili poput smrtnog omotača. Nakon toga, iz bunara je odveden u Egipat, ali ne kao slobodan čovjek, nego kao rob. Od djeteta slobode, postao je vlasništvo drugih, i opet je pao na dno.
Nakon što je odbio zov grijeha, ponovo biva kažnjen i bačen u tamnicu, apsolutno nevin, ali ipak potpuno zaboravljen! Godine tamnice nisu bile besmislene, jer se u njegovom srcu oblikovala mudrost, strpljenje i znanje koje će ga jednog dana izvesti pred faraona kao tumača snova, a zatim i kao vladara Egipta. Njegov put od bunara do prijestolja pokazuje da najdublja poniženja otvaraju vrata najvećih časti.

Vrhunac te pouke vidimo u životu Muhammeda, s.a.w.s koji je ostao siroče još u najranijem djetinjstvu. Njegov put obilježila je tuga i gubitak, a kada mu je povjerena Objava, umjesto podrške dočekala ga je oluja ismijavanja i neprijateljstva. Bio je kamenovan u Taifu, dok su mu cipele bile natopljene krvlju. Bio je protjeran iz Mekke, grada koji mu je bio dom i kolijevka, ali upravo ta progonstva i patnje ojačali su njegovu misiju. Na kraju, onaj kojeg su nazivali luđakom i čarobnjakom, vratio se u Mekku kao pobjednik, ali ne sa mačem osvete, nego sa srcem punim oprosta. To je bio vrhunac pouke i potvrde da dno nije kraj, nego temelj na kojem se gradi istinska pobjeda.

Kada se životi poslanika posmatraju u nizu, vidi se ista nit koja ih povezuje – svi oni su prošli kroz tamu, da bi se uzdigli i došli do svjetla. Njihove tame nisu bile prokletstvo, nego priprema, nisu bile kraj, nego početak!

Kada se u jednoj niti povežu životi Musaa, Junusa, Jusufa i Muhammeda, s.a.w.s, postaje jasno da se iza tame uvijek skriva svjetlo. Njihove kušnje nisu bile slučajne, niti puke nesreće, nego faze kroz koje ih je Allah vodio kako bi ih očistio, ojačao i pripremio za veličinu koja ih čeka.

Ono što je Musa doživio u progonstvu, Jusuf u tamnici, Junus u utrobi kita, a Muhammed u progonstvu iz Mekke, predstavlja lekciju za svakog čovjeka. Nijedno dno nije konačno, nego samo privremena stanica! To je trenutak kada se čovjeku oduzmu svi lažni oslonci u vidu ljudi, imetka, društvenog položaja, kako bi čovjek spoznao jedini pravi oslonac – Allaha, s.w.t.

U životnim turbulencijama nestaju maske. Kada čovjek ostane sam, kada ga izdaju oni koje je volio, kada izgubi ono što je grčevito držao, tada se otkriva prava snaga. U tim trenucima čovjek uči šta znači strpljenje, šta znači pouzdanje, i kako se nada gradi onda kada nema nikakvih vidljivih razloga za nadu.

Na primjeru Jusufa učimo da nas izdaja najbližih ne mora uništiti,nego ona može biti put do položaja na kojem ćemo pomoći i onima koji su nas nekad izdali. Na primjeru Junusa učimo da i kada smo zarobljeni u tami bez izlaza, srce koje se iskreno obrati Allahu uvijek će biti uslišano. Musa nas uči da bijeg i gubitak položaja nisu kraj, nego priprema za misiju oslobađanja. Muhammed, s.a.w.s nas uči da ni najteže poniženje ne može zaustaviti onoga koga Allah vodi, i da se istinska pobjeda ne mjeri osvetom, nego sposobnošću da oprostiš.

Za današnjeg čovjeka, ovo nosi ogromnu poruku. Kada izgubiš posao, kada te društvo odbaci, kada te izdaju prijatelji ili porodica, kada osjetiš da si pao na dno, to ne znači da je tvoj život završen. Možda je to trenutak u kojem ti Allah otvara nova vrata, koja još ne vidiš. Možda je to trenutak u kojem se tvoja unutrašnja snaga oblikuje za nešto što tek dolazi.

Upravo zato, doticanje dna nije sramota, nego blagoslov, jer kao što larvi leptira, napor uložen da napusti čahuru kasnije pomaže da raširi krila i poleti, tako i čovjeku doticanje dna pomaže u probuđivanju njegovog punog potencijala. To je vatra kroz koju se prolazi da bi se postalo čistiji i jači. Kao što maslina mora biti pritisnuta da bi dala ulje, ili kamen mora biti obrađen da bi otkrio dragulj, tako i čovjek mora proći kroz bol da bi iz njega (pro)izašla snaga.