Često čujemo izraz “tradicionalni islam”. Političari ovu jezičku kovanicu koriste da smire razjarene mase, vjerski autoriteti da naglase “našu posebnost”, a obični ljudi da opravdaju ono što uglavnom nema nikakvog smisla, ali su eto to naslijedili od svojih djedova.
Naravno da je ta jezička skalamerija čista besmilica koja se prodaje polupismenim masama, jer islam nije folklor, skup plemenskih običaja, niti recept za pitu i ćevape, pa da svako podneblje u taj recept dodaje šta hoće i da se ta tradicija prenosi s koljena na koljeno. Islam je Objava, čista Božija riječ spuštena čovjeku.
Allah, s.w.t jasno kaže: Danas sam vam usavršio vašu vjeru, i upotpunio blagodat Svoju prema vama, i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.(El-Maide, 3)
Ako je vjera savršena i potpuna, kako onda u nju možeš dodavati primjese tradicije jednog naroda ili običaje jedne generacije? Nisu li upravo na taj način kršćani ostali bez izvorne objave? Znači li to dalje da postoji bosanski islam, arapski islam ili turski islam? Ako to prihvatimo, onda islam biva reduciran i sveden sa nivoa izvorne univerzalne poruke, na nivo tradicionalnog priručnika za lokalna plemena.
Kur’an nas podsjeća da ideju skrivanja iza plašta tradicije nisu prvi izmislili bosanski muslimani, isti taj izgovor koristile su brojne generacije prije islama, nastojeći tako pobjeći od Istine:
“Kad im se kaže: ‘Slijedite ono što vam Allah objavljuje!’, oni odgovaraju: ‘Ne, mi ćemo slijediti ono na čemu smo zatekli naše pretke.’ Zar i onda kada su im preci bili bez razuma i bez upute?” (El-Bekare, 170)
Ovaj ajet jasno pokazuje da slijepo vezivanje za tradiciju vodi u zabludu. Islam nije determinisan plemenskom tradicijom ili običajem, islam je determinisan Objavom, a sve što nije Objava, to nije ni islam niti ima veze sa islamom, makar ispred sebe imalo hiljadu prefiksa “islamsko”!
Nameće se retoričko pitanje: da li je islam došao da potvrdi tradicije, ili da ih preispita i očisti?
Kada je Poslanik, s.a.w.s., počeo pozivati u islam, suočio se s brojnim paganskim tradicijama Mekke, a mnoge od njih su bile ukorijenjene stoljećima! Poslanik, s.a.w.s nije utrpao sve te paganske običaje pod plašt “tradicionalnog islama”, nego naprotiv, porušio je sve kipove, zabranio nepravdu i uveo novi poredak zasnovan na pravdi i milosti.
“Mi smo te poslali samo kao milost svjetovima.” (El-Enbija, 107)
To znači da je islam univerzalna poruka milosti, a ne potvrda lokalnih plemenskih običaja. Tradicija je proizvod jednog vremena i mjesta, ona se mijenja, stari i nestaje. Islam, ako vjerujemo u njegov Božanski izvor, ostaje isti od prvog do posljednjeg čovjeka, od prvog do posljednjeg dana postojanja. Isti je na Istoku, kao i na Zapadu i ne može se svoditi na lokalne plemenske ili etnopolitičke žabokrečine i bare!
Na to upozorava i hadis Allahovog Poslanika, S.A.W.S:
“Ko uvede u ovu našu vjeru ono što nije od nje, to se odbacuje.”(Buhari i Muslim)
Drugim riječima, islam se ne ravnja niti prilagođava tradiciji, nego se tradicija mora ravnjati i prilagoditi islamu, ako uopće hoćemo sebe nazivati muslimanima. Sve što je suprotno Objavi, makar bilo staro hiljadu godina, to pada u vodu i odbacuje se!
Politički kontekst pojma “tradicionalni islam” dodatno pokazuje njegovu problematičnost. U Bosni se npr taj izraz koristi kao svojevrsna etiketa, da bi se napravila razlika između “našeg” islama i “uvoznog” selefizma, kao da je islam privatno vlasništvo jedne zajednice ili institucije?!
Kada država ili Islamska zajednica kažu “mi branimo tradicionalni islam”, to najčešće znači: branimo svoju interpretaciju, svoje običaje, svoj monopol, a iznad svega toga, svoj lični (uglavnom materijalni!) interes. Time se vjera pretvara u alat političke kontrole, a ne u univerzalnu poruku slobode.
Slično se dešava i širom islamskog svijeta. Režimi u Centralnoj Aziji, na Kavkazu i u nekim arapskim zemljama promovišu “tradicionalni islam” kao poslušnu, depolitizovanu vjeru, islam koji ne postavlja pitanja o pravdi, korupciji i tiraniji, nego se svodi na puke otrcane običaje i rituale. To nije nikakva zaštita vjere, nego njena pripitomljena verzija, islam bez snage i bez pobune protiv nepravde, što se jasno oslikava na današnjem stanju ummeta.
Poslanik, s.a.w.s. je rekao: “Ostavio sam vam dvije stvari; ako ih se budete čvrsto držali, nikada nećete zalutati: Allahovu Knjigu i moj Sunnet.” ( Biljezi imam Malik, Sahih)
Dakle, islam je Knjiga i Sunnet, a ne plemenska tradicija, ne lokalni običaji, ne “naš način”. Sve što je izvan okvira Kur'ana i sunneta, to može biti samo kultura i običaj, ali nikako vjera ili dio vjere!
Islam nije tradicionalan, nego univerzalan. On ne pripada jednom narodu, vremenu ili prostoru. On nije starinski, niti moderan, islam je prosto Istina, a Istina ne zastarijeva, ne prolazi kroz faze, niti mogu postojati dvije istine – bosanska i arapska. Zato govor i pribjegavanje priči o “tradicionalnom islamu” više otkriva slabost naše istinske vjere, nego privrženost istoj.
Pravo pitanje nije trebamo li čuvati “naš tradicionalni islam”, nego da li mi pribjegavamo lažima i samoobmani ili zaista praktikujemo islam onako kako je objavljen?!
