Izjave izraelskog ministra finansija Bezalela Smotricha i američkog predsjednika Donalda Trumpa, u kojima se Gaza opusuje kao “vrhunska nekretnina” ili “američka rivijera”, otkrivaju suštinsku dehumanizaciju naroda čiji je jedini “grijeh” to što slučajno postoji baš na toj zemlji. U njihovoj viziji Gaza je investicijski projekat, ne dom za više od dva miliona ljudi, a Palestinci se svode na prepreku koju treba eliminisati ili natjerati da napuste vlastite domove.
Dok politički moćnici sanjaju luksuzne hotele, realnost Gaze je glad i smrt. Nedavno smo svjedočili događaju kada je dvanaestogodišnji dječak krenuo pješice kilometrima da bi donio malo hrane svojoj porodici. Hodao je gladan i premoren kroz ruševine, ispunjen nadom da će se kući vratiti kao spasitelj. Na putu su ga ubili izraelski vojnici, a njegova majka kasnije je pronašla samo torbu umrljanu krvlju.
Tragedija ovog dječaka razotkriva grotesknu suštinu prljavih planova zbog kojih djecu ubijaju ili izgladnjuju do smrti, dok svjetski moćnici govore o “nekretnini koja se sama isplaćuje”.
Kur’an opisuje upravo ovakvu izopačenost uma: “Šta misliš o onome koji je strast svoju za boga svoga uzeo, onoga koga je Allah, a On zna, u zabludi ostavio, i sluh njegov, i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio?” (El-Džasije,23 )
Smotrich i Trump ne govore o miru, pravdi ili dostojanstvu naroda, oni govore o profitu, moći, zemlji kao robi,dok su ljudi samo brojke. Njihovo božanstvo je pohlepa, njihova vjera je tržište, a njihove molitve su investicijski proračuni. U toj logici, dječakov život ne vrijedi ništa, jer on ne pripada računu dobiti i gubitka. Gaza se svodi na nekretninski plan, a narod na “problem” koji smeta budućim projektima.
Ono što posebno zabrinjava jeste što su ove izjave javne, izrečene bez imalo ustezanja, kao da se radi o ovcama koje treba preseliti na ispasu iz jednog tora u drugi ili proslijediti u klaonicu. Dok Smotrich i Trump otvoreno govore o Gazi kao nekretnini, međunarodna zajednica biva paralisana i ušutkana pričom o “antisemitizmu”. Svaka kritika zločina i kolonijalnih planova biva proglašena “mržnjom”, dok se stvarni zločini maskiraju kao “sigurnosne mjere” i “razvojni projekti”.
Tako se pred očima svijeta provodi najveći kolonijalni projekat 21. stoljeća, dok se ljudima začepljaju usta optužbom za imaginarni antisemitizam. Gaza istovremeno postaje i test koliko daleko svijet može biti zaslijepljen ideologijom i koliko šutnja može biti kupljena strahom od etikete.
Ovakav pristup neodoljivo podsjeća na Nakbu 1948. godine, kada su stotine hiljada Palestinaca protjerani iz svojih domova. Tada su sela sravnjena i precrtana s karata, da bi se na njihovom mjestu gradila nova naselja. Danas, ideja “Rivijere” ponavlja isti obrazac, narod mora nestati da bi se prostor mogao potpuno prisvojiti.
