Nekako mislim da ovaj blogger.ba traje predugo, kao neki bolesnik kome se smrtna agonija baš odužila i nikako da umre. Nije da mu priželjkujem smrt, ali sigurno znam da je pamtio bolje dane i da je davno doživio zenit svoga postojanja, baš kao i većina onih koji ovdje još uvijek pišu. Stvarnih novih korisnika, koliko ja primjećujem, odavno nema, a oni koji su još uvijek tu, poznaju jedni druge koliko i svoj džep ili onako kako se međusobno poznaju višedecenijske komšije nekog malog sela, u kojem je svaki slučajni prolaznik ispraćen nekim radoznalim pogledom iza zavjese na prozoru.
Moje piskaranje na blogu počelo je kao nekakva studentska avantura, kada su riječi bile lahka municija, a svaka objava nova pobuna koja bi trebala iz temelja izvrnuti svjetski poredak (a nikad nije). U međuvremenu, izdešavalo se na tom bloggeru svašta, od nekontrolisanog smijeha do najdubljih ozbiljnosti, od šala i dosjetki do rasprava koje su prečesto znale biti oštrije nego što su morale. Ponekad su riječi letjele toliko daleko da se osjećalo kao da iza ekrana, u stvarnom životu, neko zaista udara šakom od sto, ili ko zna, nekad možda i više od toga.
Danas, kad povremeno virnem na blogerske adrese ljudi koje sam tu zatekao, dok čitam njihove sadašnje postove, ne mogu se oteti dojmu da je neke od njih vrijeme pregazilo, dok se drugi još uvijek nekako hrvaju sa životom. Tada mi u glavi uvijek odzvanjaju stihovi Balaševićeve pjesme „Morao sam da se odselim kad mi je bilo 23“.
Ja cu ko Kontalo prevedi ovo zadnje 🙂
pa zadnje se samo prevede kada preslusas pjesmu haha
vidim prezivjela si prehladu i jucerasnji izliv emotivne ranjivosti (good for you!😌)
Evo preslusala 🙂
Kako znas da jesam?
pa prehladu jesi, jer vidim jos si medju zivim, a emotivni izliv jer vidim osmijeh😅
uostalom, kad je Kontalo prezivio mozdani i srcani, i postoperativno, odmah pise, zasto ne bi i ti😂
Aha ok. Pa nisi ni daleko od istine
dobro je onda, znaci ostajes jos medju zivim korisnicima bloggera😉
Da nisi otvorio i vlastiti blog , na koji si se odselio? 😇
jok, tu sam di sam😌
omnia mea mecum porto
A vala od sebe i da hoću, ne mogu nigdje pobjeći.
Ni ti, ni bilo ko. Ovo gore oboje.
I al mi živce vadiš sa Balaševićem više. Ima li situacija da nema pjesmu pitam 🙄🙄🙄🙄😂
meni je merak tebi vaditi zivce, a mislim da sam ih sve i povadio do sada😂
joj efendija….
😂
Selina, tako ti je to kad čitaš dnevnik starog momka.
mislis Rani mraz😌😂
Haha pa ja.
Naziv od albuma, pa rekoh paše, za mene noviji album, jest da je 25 godina star🤣al nazvat ću ga noviji album🤣Balaš, neponovljiv.Gledala sam ga nekad davno i stomak me bolio od smijeha koja je šega taj čovjek bio.
😅imao je smisao za humor, a sto je najvaznije, odrzao je kontinuitet onog sto znaci biti covjek, a to je na estradi poslo za rukom nekolicini
Istina.
To je kad čovjek zna ostati na zemlji, nema visokih letova, nit niskih padova, kompletna harmonija zdravog razuma i moćna talasna dužina.Laganini, iskreno, opušteno i ljudski sa puno lijepog humora.
nema nista bolje od prirodnosti i prizemnosti
Blogger je u neku ruku kao ovisnost! Nekad danima nema ništa zanimljivo za pročitati, al opet visiš na njemu.
Od onih koje je vrijeme pregazilo (a trenutno mogu samo sebe da uvrstim u tu kategoriju) koji više ne pišu tako inspirativno kao prije… možda i zbog mijenjanja perspektiva, mijenjanja prioriteta, nečitanja književnih dijela i gubljenja umjetničko izričaja uslijed sveopče zaokuljenosti mozga digitalnim vizualnim podržajima (skrolanjima).
nisam ciljao nikog konkretno, mislim da smo svi u toj prici po malo i osjeti se ta promjena na ljudima, od umora, tema koje obradjuju, stila pisanja, pa do njihovog emocionalnog stanja
A znam da nisi ciljao na nikog konkretnog, ali evo ja jedino sa sigurnošću mogu za sebe reć 😀.
Možda svi odselimo kao Tvorničar, čovjek samo jedan da otišao.
bas se pitam gdje je zagalvio😅ima dosta osobe koje su samo nestale
Onaj sanjin isto, nema ga odavno?
ne znam, ne mogu ptimijetiti sve koji nedostaju, ali pamtim okosnicu
Ma to je okej, nekad samo baljezgamo, a možda je interesantno dešavanje, nekad neko napiše nešto baš umjetnički i fino.
Samo to što nas je malo pa se sve primijeti.
dok je bilo vise ljudi, bila su i veca sranja, svaki dan neko nekom ili duzan il duguje, vazda neki nesvedeni racuni😅
meni je blogger ko igralište, odavno ga ne vidim kao inspirativnu platformu, gdje se može pročitati nešto kvalitetno (čast izuzecima), pa se tako i ja ponašam. Dođem da se zabavim, zezam i opustim.
nisam nikad ni dozivljavao blogger kao nesto ozbiljno, ljudi uglavnom pisu o svojoj svakodnevnici ili nekim svojim iskustvima,mada se nekad znalo i uozbiljiti😅