KADA GLAS NADJAČA (RAZ)UM…

Narod koji glasnije plače za pjesmom nego za mišlju, nalik je čovjeku koji sahrani svoje oči i zapjeva od radosti, jer mu srce još uvijek kuca. U danima kada je sav medijski prostor bio zatrpan pričama i suzama za Halidom Bešlićem, ne želeci ni trunku da umanjim njegov lik i djelo (to nije ni tema ni cilj!), nisam mogao da se ne zapitam gdje su bile te suze kada su padali npr naši akademici i mislioci, oni koji nisu pjevali o životu, nego su ga pokušavali razumjeti?

Dok jedan melodičan glas uglavnom opija mase, jedna čista i britka misao ih može otrijezniti, a mi očigledno živimo u vremenu kada mase radije piju nego misle.
Društvene mreže i mediji, ta nova svećenička kasta, znaju da narod više voli refren pjesme nego novu i konstruktivnu ideju.

Halidove pjesme, onako iskrene i tople, bile su dio narodnog daha, i ponovo naglašavam da tu nema nikakvog prijekora, ali dok se taj dah gubio u melodiji, glasovi Muhameda Filipovića, Abdulaha Sidrana, Nedžada Ibrišimovića i mnogih drugih, odjekivali su tiho, kao da dolaze iz druge dimenzije, one u kojoj se još govori o smislu, o identitetu, o duši naroda koja se pretvara u tržišnu robu.

U današnjem vremenu, mase ne znaju slušati ono što iziskuje napor, zato im je knjiga preteška, a ekran lahak i zato su pjevači postali proroci, a proroci, dosadni starci koji melju o nekim apstraktnim i besmislenim stvarima, jer smo davno izgubili svaki smisao.

Društvo koje više poznaje stihove „Dok Miljacka protiče…“ nego vlastitu historiju, samo je odraz dubokog zaborava, jer su ljudi prestali cijeniti tišinu u kojoj se rađa najkvalitetnija misao. Kada umre akademik ili mislilac, ne odjeknu sirene, ne zasvijetle reflektori, jer njihova smrt ne donosi šou-program, nego uglavnom sjećanje na to koliko smo propali i duhovno osiromašili, a siromašan narod ne voli da mu neko pokazuje prazne džepove duše.

Zato su dženaze i sprovodi naših pjevača raskošni, a dženaze i sprovodi naših najvećih umova uglavnom tihi i neprimjetni, ne zato što je prvi veći od drugog, nego zato što narod više prepoznaje ono što ga zabavlja, nego ono što ga duhovno i intelektualno uzdiže.

Ako je Halid bio ogledalo narodne emocije, onda su Filipović, Ibrišimović i Sidran njen nepročitan rukopis. Prvi je ljude spajao u pjesmi, a drugi su ljude pokušavali probuditi svojim mislima, ali danas misliti znači biti sam, a pjevati znači negdje pripadati.

Dok narod tako stoji na raskršću, držeći svijeću u jednoj ruci i mikrofon u drugoj, čini se da sve manje zna kojem bogu se moli, jer tamo gdje se više pamti pjesma nego riječ i misao, tamo gdje se aplauz daje češće nego zahvalnost, tamo se duh naroda pretvara u eho vlastitog zaborava.

U toj duhovnoj tišini, narod ne ćuti od mudrosti, nego od zasićenosti bukom, dok su glasovi s televizije, sa društvenih mreža, iz reklama i pjesama, postali poput valova koji neprestano udaraju o obalu svijesti, brišući svaki trag dubljeg pitanja.
„Ko smo?“ zamijenilo je „šta ima novo?“, a „kuda idemo?“ postalo je „šta se sluša?“

Dok tako bezbrižno pjevamo, ne primjećujemo da tonemo u zaborav, u ravnodušnost, u kolektivno samozadovoljstvo kojim se uspavljuje i ono malo preostalih mislećih ljudi.
Muhamed Filipović, i oni poput njega, govorili su o narodu kao o duhovnom biću, a ne samo zbiru ljudi koji žive na istom prostoru. Upozoravali su da nacija koja zaboravi svoje mislioce, gubi unutrašnju osovinu, jer bez misli, ni pjesma ne zna više o čemu pjeva.
U toj svojoj blagoj otupjelosti, učimo da tugujemo po uputstvu ekrana – kada kamera pokaže suzu, mi zaplačemo, kada kamera pokaže smijeh, i mi se nasmijemo.

Društvo koje ne zna kome duguje svoje misli, a zna napamet sve stihove pjesama, polahko gubi sposobnost razlikovanja dubine i suštine od površine. Takvo društvo podsjeća na more koje je zaboravilo da ima dno, vjerujući da sve što postoji, dešava se samo na površini. Na toj površini, pjesma i misao nisu neprijatelji, ali su neravnopravni, jer pjesma ima publiku površnih, a misao na površini može imati samo tišinu koja vrijedi manje od jednog lajka.

Kada narod više oplakuje gubitak glasa nego uma, to ne znači da ne voli svoje pjevače, nego da više ne poznaje samog sebe, jer onaj ko ne razumije težinu misli, lahko povjeruje u svaku melodiju. Zato mogu reći da mi živimo između dvije smrti: smrti misli, koja se desila davno, i smrti tijela, koju ćemo tek osjetiti.

Halidov odlazak nas je rastužio jer je bio glas naroda; Filipovićev i Ibrišimovićev odlazak nas je jedva dotaknuo, jer više ne znamo slušati šapat mudraca. Možda je prava tragedija u tome što jednog dana, kad nestanu i glasovi i misli, više neće biti nikoga da nas podsjeti šta smo izgubili, jer narod bez akademika i mislilaca prestaje biti narod, postaje samo publika koja čeka da počne nova pjesma…