OAZA BOLI I KAJANJA…

Nebo je bilo potpuno tamno, bez tračka svjetla, kao da se svaka iskra ugasila u samom korijenu postojanja. Kroz tu prazninu, koja ne poznaje ni prostor ni vrijeme, začuo se dugi i mukli šum, poput povlačenja lanca po velikoj, hrapavoj stijeni. Prvo se čuo u daljini, daleko, kao potisnuto sjećanje, a zatim je postao bliži, glasniji i teži, kao da sam svemir stenje pod teretom svojih presuda.

Kada se sve utiša, iz tame se pojaviše sjene ljudi, obavijenih tugom i pepelom nekadašnje oholosti. Oči su im bile pune straha, ali ne onog ljudskog, prolaznog, nego onog straha bez kraja, straha koji jede dušu iznutra, dok u njoj još ima svijesti.

Svaka misao, svaka riječ iz prošlog života vraćala im se kao goruća iskra i kao podsjetnik na ono što su nekad bili.
Kroz misli su im, poput uragana, strujali momenti svake nepokornosti i slike svakog počinjenog grijeha, dok im je dušu probadala vrela oštrica zakašnjelog kajanja.

Svuda oko njih nalazile su se Zebanije, ogromni meleci kazne, zastrašujuće snage i izgleda, koji bez milosti izvršavaju Allahove naredbe nad onima koji su negirali vjeru i bili oholi.
Na čelu te skupine bio je melek Malik, čije je samo ime izazivalo drhtaj među stanovnicima vatre. Svuda okolo prostirao se samo bezdan, ni zemlja ni nebo, nego nešto između, mjesto gdje ni svjetlost ni tama ne pripadaju ničemu.

Dok je zrak mirisao na izgorjele laži i na prah propalih nada, jedan čovjek iz mase se okrenu i pokuša pobjeći nazad, ali iz dubine se začu snažan i neumoljiv glas, koji nije pitao, nego naređivao:
“Držite ga i u okove okujte, zatim ga samo u vatri pržite, a onda ga u sindžire sedamdeset lakata duge vežite, jer on u Allaha Velikog nije vjerovao” (El – Haqqa, 30 – 33)

Prije nego što je uspio i trepnuti, meleki ga licem oborise na užarenu podlogu, okovaše ga, a zatim, dok mu je koža uz užasan smrad izgarala, povukoše mu dušu kroz žile, kao kroz konopce. U toj nepodnošljivoj agoniji, koju su pratili nadljudski krici, bjegunac shvati da prava kazna nije vatra, nego spoznaja da se više ne možeš opravdati, niti da postoji smrt.

Zaprepašteni svjedoci prizora su u očaju vikali:
“O Malik! Neka Gospodar tvoj učini da umremo!” ( Az -Zuhruf, 77)
Tada im bi rečeno:
“Vi ćete tu vječno ostati!” ( Az -Zuhruf, 77)

U tom momentu, tlo se zatreslo kao da pamti njihove korake, dok su ih meleki, strogih pogleda i bez trunka milosti, vukli kroz usijani mrak. Svaka iskra koja bi pala sa lanaca gorjela je duže od života, a dim koji se dizao iz njihovih tijela imao je miris svega što su sakrili i zataškali. Bio je to miris nepravde, samodopadljivosti, grijeha, nemara, i praznih zakletvi.

Nisu više govorili… Jezik im je postao kamen. Ruke, kojima su grabili, bile su čvrsto vezane uz grudi, tako čvrsto, da su im pucala rebra. Grudi, koje su se nekada nadimale od ponosa, sada su bile stisnute u vatrenim obručima. Užarene ogrlice koje su im visile oko vrata, više nisu bile znak časti ni vlasti, nego svjedoci o svakoj oduzetoj pravdi, o svakom danu kad su mogli učiniti dobro… A nisu…

U toj vatri beznađa, izgorelo je sve… Ostala je samo spoznaja, velika i teška, kao planina koja se srušila na dušu. Shvatili su da najveća kazna nije u vatri, ni u lancima, nego u tome što su konačno razumjeli, ali više nije bilo ničega što bi im njihov razum mogao donijeti.

Ono što su nekad zvali životom, sada im je djelovalo kao san koji su prekinuli prije kraja, a san, kada ga izgubiš, ne možeš ga više nikad dosanjati. Svaka misao bila je oštrica, svaki pokušaj da se prisjete dana kad su mogli izabrati vjeru bio je novi ubod.

Gledali su u svoje ruke koje su nekad grabile dunjaluk i pitali se:
Kada je tačno nestala svjetlost? Kada se ugasio onaj tren koji ih je mogao spasiti?

Međutim, odgovora nije bilo… Samo Malik, čije je lice bilo mirno poput kamena stvorenog prije vremena, posmatrao je beznađe koje je nad njima postajalo teža od vatre. Nije bilo sažaljenja niti mržnje u njegovom pogledu, samo neumoljiva istina o posljedicama.

Napokon su shvatili da smrt, za koju su bezbroj puta molili, više nije oslobođenje, nego davno zatvorena kapija kroz koju se više ne prolazi.
Dok su meleki odvodili nove duše ka sudbini koja im je pripremljena, džehennemski vjetar je nosio samo miris izgubljenih prilika, zapaljenih laži i riječi koje su predugo odgađali…