OSVRT NA ROMAN “ŽDERAČI MRTVIH”…

Roman „Žderači mrtvih“ (Eaters of the Dead) kojeg potpisuje Michael Crichton (možda poznatiji kao autor romana “Jurassic Park“), objavljen je 1976. godine, a zanimljivo je da je napisan kao fikcionalni prijevod i putopis arapskog putnika Ahmeda Ibn Fadlana, koji je stvarno postojao, kao historijska ličnost u 10. stoljeću.

Tako u svome romanu, Crichton vješto spaja historijsku autentičnost, nordijsku mitologiju i elemente horora, prikazujući susret islamskog učenjaka s barbarskim plemenima sjevera. Roman je doživio i svoju ekranizaciju u filmu „13. ratnik“ (The 13th Warrior), u kojem ulogu Ibn Fadlana tumači Antonio Banderas.

U pomenutom romanu, Crichton ne piše samo priču o arapskom putniku izgubljenom među nordijskom narodima, on takođe stvara alegoriju o susretu svjetla i tame, civilizacije i divljaštva, vjere i praznovjerja.

U centru tog sudara, stoji lik Ahmada Ibn Fadlana, ambasadora iz zemlje znanja, jezika i reda, koji se iznenada nalazi među ljudima čiji je svijet građen na magli, krvi i strahu.

Posmatrano kroz prizmu islama, Fadlanovo putovanje nije samo geografsko, nego istovremeno i putovanje duše kroz iskušenje, susret čovjeka koji poznaje Jednog Boga sa svijetom koji se klanja mraku i sjenkama. Ibn Fadlan, sin pustinje i pera, ulazi među ljude koji obožavaju predmete, duhove, pa i samu smrt,  ali ne s mačem, nego s razumom, ne s ohološću, nego sa saburom.

U tom kontekstu, on je simbol ‘alima, učenog čovjeka koji zna da se neznanje ne pobjeđuje oružjem, nego samo i isključivo svjetlom spoznaje.

Narodi koje susreće žive kao da su zarobljeni između čovjeka i zvijeri, a baš u tom međuprostoru Crichton prikazuje unutrašnju borbu čovječanstva između fitre i šejtanskog uticaja. Njihova brutalnost, njihovo prinošenje krvi i njihovo vjerovanje u „žderače mrtvih“, bića koja dolaze iz tame da požderu one koji su izgubili vjeru, gledano sa islamskog aspekta, mogu se čitati kao metafora za sve grijehe koji bez vjere i pokajanja, proždiru ljudsku dušu.

„Žderači mrtvih“ nisu samo čudovišta iz šume, oni su utjelovljenje duhovne praznine, sjene koje nastaju kada se svjetlo ugasi, kao i simbol svega onoga što ostaje kada čovjek zaboravi Allaha.

Kada Ibn Fadlan svojim smirenim umom i postojanom vjerom posmatra njihovu tamu, on ne gleda samo stvorenja noći, nego vidi posljedicu svijeta u kojem su ljudi izgubili Istinu, na što nas Kur'an podsjeća: “A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživiti” (Tā-Hā, 124.)

Upravo ta tjeskoba, ta unutrašnja noć je ono što oblikuje svijet Crichtonovih barbara.

U kontekstu izrečenog, Ibn Fadlan je simbol svjetlosti koja ne viče, nego sija, jer on ne pokušava nikog preobratiti, samo svjedoči, a njegovo svjedočenje i njegova staloženost u svijetu buke, jesu čin ibadeta. Njegova smirenost među bučnim ljudima podsjeća na kur’anski princip da „dobro i zlo nisu isto“, i da se „na zlo odgovara dobrim, pa će ti neprijatelj postati prisni prijatelj“ (Fussilet, 34).

Kroz njega Crichton, iako možda nesvjesno, oslikava ono što islam naziva hikmetom, mudrošću koja zna kada šutnja više govori od riječi. U njegovim očima svijet nije crno-bijel, jer on ne prezire one koji su izgubljeni, nego ih razumije kao djecu tame koja još nisu vidjela zoru.

U završnici romana, kad se suočava s istinskim žderačima mrtvih, stvorenjima koja ne znaju za milost, Ibn Fadlan ostaje stamen i dostojanstven, okružen paganskim ratnicima koji traže slavu, dok on traži istinu. Njegov otpor smrti nije plod hrabrosti, nego imana i svijesti da je smrt samo prelaz, a ne kraj. On jedini među njima ne bježi od tame, jer zna da onaj ko u sebi nosi nur (svjetlo), ne mora se bojati noći.

Na kraju bi mogli reći da “Žderači mrtvih” postaju metafora sudnjeg dana čovječanstva, trenutka kada će svjetlo i tama, razum i praznovjerje, iman i kufr, stati licem u lice. Crichton, iako je zapadni autor, nenamjerno opisuje islamsku istinu da se zlo ne nalazi u vanjskom neprijatelju, nego u nutrini čovjeka koji zaboravi Stvoritelja.

U liku Ibn Fadlana islam bi prepoznao arhetip svjedoka, onoga koji putuje svijetom bez da mu pripada i koji donosi svjetlo onima koji su se navikli na mrak. On nije heroj po zapadnom shvatanju, nego “abd Allah” (rob Božiji), koji zna da njegova misija nije da pobijedi, nego da posvjedoči istinu, jer kako nas Kur'an uči: “Došla je istina, a nestalo je laži; laž, zaista, nestaje!” (El -Isra, 81)

Zato se u završnom dahu romana ne čuje urlik pobjede, nego tiho šuštanje svjetlosti koja i dalje gori, iako je svijet oko nje postao pepeo.