SAMOPROZVANI VLADARI…

Cenzura i diktatura su kao dvije ruke istog tijela, jedna drži narod, dok mu druga zatvara usta. Bez cenzure, diktatura bi bila gola i ranjiva, jer bi se u ogledalu riječi vidjela onakvom kakva jeste; krhka, uplašena, jadna i zavisna od laži. Tek s cenzurom, diktatura dobija privid vječnosti i postaje bajka u kojoj se kralj nikada ne spominje golim imenom.

Cenzura je dah diktature, njen nevidljivi otrov koji se širi zrakom i ulazi u pluća svakog koji progovori. Ona nije samo zabrana, ona je preodgoj misli, premaz svijesti, fina i mirisna laž kojom se prigušuje istina. U diktaturi, istina ne umire od mača, nego od tišine, a to je njena najstrašnija smrt, jer se sahrani bez svjedoka, bez traga i glasa.

Cenzura hrani diktatora kao što majka hrani dijete, doji ga šutnjom i miluje lažima. Ona mu daje moć da vjeruje kako svi misle isto, jer nitko ne smije misliti drugačije. Po tom receptu nastaje svijet bez sukoba, ali i bez daha, bez boje, a na kraju i bez budućnosti. Narod koji je naučen da šuti postaje savršen alat u rukama onih koji se boje pitanja.

U konačnici, cenzura je uvijek i priznanje slabosti, jer samo onaj koji drhti ispred riječi osjeća potrebu da ih zabrani. Diktatura, ma kako čvrsto izgledala, zna da je istina njena tiha propast, zato zatvara usta, pali knjige i briše sjećanja.
Međutim, problem je što istina ima dug život i može da se preseli u šapat, u pogled ili čak u stih.

Na kraju, jednoga dana kada vjetar promijeni smijer, raniji šapat će da postane huk, pogled će da postane iskra, a onaj stih će postati konačna presuda, jer nijedna diktatura ne pada od sile, nego od riječi koje više nije moguće prešutjeti…

P.S.

Pozdrav za Kralja Diktaturu i njegovu tamničarku Cenzuru👋👋👋