Radnja filma “Victor Frankenstein” ispričana je iz perspektive empatičnog i marginalizovanog životnog posmatrača, Igora Strausmana, cirkuskog klauna koji je zbog svoje fizičke deformacije prozvan “nakazom”, a u okrutnom svijetu preživljava držeći se uglavnom distance. Na samom početku filma, on preuzima ulogu naratora, izgovarajući nekoliko veoma zanimljivih rečenica, koje sublimiraju cjelokupnu kolektivnu površnost modernog, civilizovanog društva:
“You know this story. The crack if lightning. A mad genius. An unholy creation. The world, of course, remembers the monster, not the man. But sometimes, when you look closely, there's more to a tale. Sometimes the monster is the man.
I've been with the circus for as long as I can remember. Circuses like to think of themselves as families. But, of course, each one has its clown”
Riječi kojima započinje prethodni citat, ne djeluju samo kao uvod u nama poznatu priču, nego kao eho kolektivnog sjećanja i zato su izgovorene uz prasak, kao kratki bljeskovi koji podsjećaju na udar munje, ali i na fragmentiranost ljudskog pamćenja.
Narator polazi od pretpostavke da svi “znamo” ovu priču, a u tome i jeste ironija većine priča, jer ono što znamo, najčešće je plitko i površno. Njegove kratke, “staccato rečenice” (grom, ludi naučnik, nečastivo stvorenje itd) oponašaju ritam senzacionalizma, prizivajući slike koje su urezane u popularnu kulturu, ali su istovremeno lišene suptilnosti i moralne težine. Time se uspostavlja kontrast između mita i stvarnosti, jer je svijet mit pretvorio u predstavu, a ljudsku tragediju u zabavu.
Igorove riječi da svijet pamti čudovište a ne čovjeka, formiraju ključ moralne prizme koja pokazuje da ljudi samo pamte posljedicu (čudovište), dok uzrok (Victor) ostaje u zaboravu. Upravo ova rečenica razotkriva do srži selektivnost ljudske empatije, koju zanima samo vanjska deformacija, a ne unutrašnji lom.
Kada se društvo suoči s problemom ili posljedicom, bez obzira koliko ono samo bilo izopačeno, uglavnom projektuje krivicu prema vani, na ono što može imenovati i osuditi. Na taj „čudovište“ postaje kolektivna licemjerna maska, iza koje se krije odbijanje da se prizna vlastita odgovornost.
Kur'an bilježi mnoštvo takvih slučajeva u ljudskoj historiji, kao što je npr kazivanje o Lutu i njegovom narodu, gdje kompletno društvo homosexualaca, problem (čudovište) vidi u Lutu, a ne u samom sebi. Ista analogija bi se mogla primijeniti i na države Balkana, za čije stagniranje i nazadovanje su “odgovorni svi drugi”, samo ne oni sami.
Ljudska psiha funkcioniše na tom principu, jer lakše je stvoriti i juriti imaginarnog vanjskog neprijatelja (čudovište), nego pogledati u svoju unutrašnjost i suočiti se sa vlastitim demonima. Zato Victor Frankenstein, čovjek koji je stvario čudovište, ostaje u sjeni, skoro potpuno anoniman, jer priznanje njega kao čovjeka podrazumijevalo bi i priznanje ljudske sukrivice. Odatle proizlazi i njegova dvostruka izolacija, s jedne strane je stvorio život, ali s druge strane, izgubio je svoje pravo da bude živ u očima drugih.
U nastavku svoje naracije, Igor otvara prostor introspekcije, pozivom da se priča koja se svima nama čini poznatom, u stvari pogleda izbliza: „But sometimes, when you look closely, there’s more to a tale. Sometimes the monster is the man.“
U ovom momentu, monstruoznost postaje relativna, fluidna i prenosiva, „čovjek“ i „čudovište“ zamjenjuju uloge, jer stvarna deformacija nije u tijelu, nego u kompromitovanom ljudskom duhu.
Kada narator kaže da je ponekad sam čovjek to čudovište, on ne misli samo na Frankensteina, nego na svakog od nas, na društvo koje osuđuje rezultate sopstvenog djelovanja i zaboravlja sopstvene ruke koje su sve pokrenule.
Na kraju, Igor spušta priču s mitskih visina na tlo prašnjavog šatora, oslikavajući cirkus kao ekvivalentni mikrokosmos društva, mjesto gdje društveno odbačeni pronalaze privid pripadnosti: „I’ve been with the circus for as long as I can remember.“
Iako je ova rečenica naizgled jednostavna, ona u sebi sadrži duboku ironiju ljudskog društva. Cirkus je metafora svijeta koji je šaren, bučan, prepun maski i aplauza, svi glume svoje sitne uloge, svako ima svoju tačku, a iza svjetla reflektora krije se tamni šator bola.
Igor govori o cirkusu kao porodici, ali odmah zatim dodaje: „Circuses like to think of themselves as families. But, of course, each one has its clown.“
Ova njegova konstatacija razotkriva mehanizam funkcionisanja svake zajednice, koji se manifestuje u vidu potrebe da se održava slika harmonije kroz žrtvovanje pojedinca. Klaun je maska sistema, jer on nosi bol ispod šminke i smije se da bi drugi mogli zaboraviti vlastitu sramotu. Svaka zajednica ima svog klauna, nekog na koga projicira vlastite slabosti, nekog ko apsorbuje svu krivicu i ismijavanje.
U toj priči, klaun nije samo puka figura za ismijavanje, on je istovremeno i ogledalo ljudskog straha od istine, društvenog očaja i potrebe da društvo izgleda sretno, dok iznutra puca po šavovima.
U tom smislu, klaun i čudivište dijele istu sudbinu, jer obojica su ogledala tuđe savjesti i posljedica društva koje ne zna šta da učini sa vlastitim unutrašnjim demonima.
Mogu ti reći da prvi put vidim kod tebe introspektivan post u vidu propitkivanja samog sebe, makar i opisno, jer ti je kritika uvijek usmjerena iznutra prema vani. Zanimljiva ti ova strana ličnosti, iznenađena sam pozitivno.
nisam bas siguran koliko se radi o propitkivanju samog sebe, i koliko je uopce potrebno da se covjek propitkuje za cirkuske predstave koje uglavnom posmatra, a rijetko u njima ucestvuje, upravo iz razloga navedenih u tekstu, tako da je tvoja konstatacija vjerovatno posljedica projiciranja introspekcije naratora (Igora), na moju licnost.
Medjutim, mogao bih se sloziti sa tvojim komentarom na moj post o Hannibalu Lecteru, kada si rekla da smo svi mi pomalo Lecter i Clarice. Tom analogijom, konstatujem da smo svi mi pomalo čudovište i Frankeinstein.
Zadnji put samo te vidio kao “čudoviste” kada si izbrisala blog, jer je “društvo” na tebe uprlo prstom, pa si bila njihova kolektivna maska
Reci mi, koje zivotne cirkuse ti posmatras, a u kojim cirkusima si klaun (ako jesi)?🤔