O LJUDSKOJ OVISNOSTI…

Allah, s.w.t je stvorio čovjeka ovisnim o mnoštvu stvari, od kojih je najizražajnija ovisnost o vodi i hrani, naizgled jednostavnim stvarima, a opet toliko kompleksnim da pokreću cijeli svijet. Da nije njih, čovjek ne bi imao potrebu da pomjeri prst ili ustane iz kreveta.

Samo iz te dvije ovisnosti, iz tog neizbježnog gutljaja vode i zalogaja hrane, proizašla je cijela dunjalučka trka, jer čim čovjek mora da jede, mora i da radi. Da bi radio, mora da traži posao, a da bi imao posao, mora da se dokazuje, da se takmiči, da se žrtvuje, da proda svoje vrijeme, svoje snove, svoje jutro i svoju noć.

Iako je ljubav prema dunjaluku satkana od široke lepeze prohtjeva, poput npr kupovine skupocjenih automobila ili izgradnje ogromnih stambenih objekata, oni su u osnovi samo popratna pojava i pokazatelji statusa, od kojeg bi vecina ljudi i odustala, ako bi se iz jednačine isključile prve dvije ovisnosti (hrana i piće), jer visok status nije ništa drugo do garancija neograničenog zadovoljavanja te dvije ključne ovisnosti.

Na kraju, da nije gladi i žeđi, koga bi bilo briga čak i da voziš svemirski brod, on bi u očima ljudi predstavljao samo komad metala, a mnogi bi vjerovatno ocijenili da ulaganje u to nije vrijedno ni trunke truda.

Dakle, sve polazi od gladi, od želudca koji ne zna za filozofiju, ali zna da traži. Ta glad se konstantno širi, ona pokreće svijet, ratove, otvara fabrike, kancelarije i gradi gradove.
Ljudi trče, gomilaju, znoje se i gube san, a sve to zbog jednog jedinog komada hljeba, zbog kapljice vode koja, ako izostane, gasi sve.

Zato nas Allah, s.w.t u Kur'anu pita:
“Reci: ‘Šta mislite, ako vam vode presuše – ko će vam tekuću vodu dati?'”(Al-Mulk, 30)

“Kažite vi Meni: vodu koju pijete, da li je vi ili Mi iz oblaka spuštamo? Ako želimo, možemo je slanom učiniti – pa zašto niste zahvalni?” (Al-Wāqiʿah, 68)

Izbacivanje samo jednog parametra iz igre zvane ‘ljudski život’, bilo bi dovoljno da zaustavi kompletno čovječanstvo, te da čovjek konačno shvati koliko je malen, ovisan i koliko svaka njegova snaga zavisi od onog što čak ne može sam ni proizvesti.

Međutim, sve to čovjeku nije bilo dovoljno… Umjesto težnje ka slobodi, on svojim rukama isplete novu mrežu ovisnosti (cigarete, kafe, telefone, dopamine…), pa se sam u nju zapetlja, čudeći se zašto mu je teško disati.

Tako poče motati cigaretu kao da stvara smisao. Dok ga čekaš, on bezobzirno trači svoj i tvoj život, izvodeći svoj mali obred, sačinjen od trljanja duhana među prstima i lijepljenja filtera, nakon čega, sve to zarola u papir.

Onda čovjek zastane, pogleda rezultat svoga truda, kao što umjetnik posmatra svoje djelo, nakon čega mora naravno i da zapali. A kad zapali, mora i da uživa, dok ti i dalje čekaš…

Gledaš tako kako se smrdljivi dim vihori, pitajući se kako bi to izgledalo da je čovjek znao stati kod vode i hljeba?