STRANAC…

U vrijeme kada su se ljudi sve češće prepoznavali po onome što glume, a sve rjeđe po onome što jesu, živio je čovjek koji nije znao ili prosto, nije želio da glumi. Odbijao je nositi maske, uljepšavati istinu i skrivati ono što vidi. A vidio je mnogo…! Možda i previše da bi mogao imati bilo kakav sopstveni mir.

Njegovo ime za ovu priču nije ni važno, jer ono se svakako nikad nije udomaćilo među drugim ljudima. Jedni su ga nazivali tvrdim, drugi ponosnim, treći opet hladnim. On sam nikada nije mario za imena, jer je znao da ljudi često daju razne nazive i epitete stvarima koje ne razumiju, samo da bi lakše spavali.

U djetinjstvu su ga naučili da šuti, da se strpi koliko god je potrebno, da podnosi terete života i da bude “pametan”. On je sve pažljivo zapisivao u sebe, daleko od očiju, jer istina je navodno bila nešto što odrasli izgovaraju umjesto djece. Kroz život je naučio da se oslanja na sebe, jer niko drugi nije poznavao njegov unutrašnji svijet, niti demone koje on tamniči. Njegova odgovornost i samodisciplina postali su najjači oklop, a njegova šutnja najbolji štit.

Često su mu ljudi govorili da je previše ozbiljan, ali on je znao da se svijet vrlo brzo slomi onome ko se predugo smije.
Vremenom je naučio da postoje ljudi koji ne traže tvoja leđa da ih zaštite, nego da se na njih popnu i uzjašu, kao što prikaze iz drevnih priča noću uzjašu usamljenog putnika. Uostalom, možda su te drevne priče o prikazama bile i istinite?

Naučio je da postoje ruke koje se pružaju prema tebi, ne da zagrle, nego da te povuku tamo gdje im je najudobnije držati te, uglavnom ispod sebe ili ispod vode.

Kroz život je shvatio da kod ljudi postoje očekivanja koja nemaju nikakve veze s njim, ali ipak nose njegovo ime.

Međutim, njegova borba nikad nije bila dokazivanje pred ljudima, nego pred vlastitom savješću, a kada bi osjetio da je praznim riječima istekao rok istine, on bi jednostavno ustao, zatvorio vrata i otišao. Otišao bi tek tako, bez buke, bez ružnih riječi, bez bilo kakvih tragova, osim tišine.

Njegovo povlačenje nikad nije bilo bijeg, kao što su mnogi pogrešno mislili, nego je bilo izbor da sačuva ono što mu je previše dragocjeno da bi se rasipalo po tuđim nerazumijevanjima.

Privlačili su ga ljudi raskomadanih sudbina, likovi koji su pali, pa ponovo ustali, iako su svi očekivali da ostanu na dnu. Pažljivo je analizirao mračne priče, sisteme koji gutaju pojedince, kao i historiju u kojoj se pravda i nepravda sudaraju kao valovi o stijenu. Nije to bilo nikakvo lutanje u tami, nego traganje za svjetlom koje je prijateljica istina skromno i uporno u njoj ostavljala.

U praznim noćima, kada bi svijet utihnuo, često bi znao postaviti pitanje koje ga najviše boli: “Čemu sve ovo, ako ne znam kome služi?”
Borba radi borbe bila je za njega gubljenje vremena i tračenje života, jer je znao da trud bez smisla nije ništa drugo do spori oblik umiranja. Možda je zato često izgledao kao da gradi zidove.

U stvarnosti, istina je bila sasvim drugačija, jer on je gradio vrata koja nikome nije otvarao tek tako. U njegov svijet ulazili su samo odabrani i posebni, oni koji su znali da su emocije svetinja, a ne alat.

Njegova šutnja nikad nije bila prazna. U njoj se krilo more čije talase niko nije znao pročitati. Ljudi su ga trebali, ali ga nisu voljeli. Možda je ispravnije reći da su voljeli korist koju su imali od njega, jer on je bio stub, onda kada se sve ruši.

Međutim, kada bi se prašina slegla, ljudi više nisu znali šta bi s tim stubom. Nije se uklapao u arhitekturu, jer bi uvijek stršio i smetao njihovim novim zidovima od laži.

Upravo u tome se i ogledala najdublja ironija njegovog postojanja – bio je svima potreban, ali samo privremeno, jer stalno prisustvo istine ljudima brzo postane neugodno.

Jednog dana, kada je shvatio da sve ono što je dao, nikome nije bilo dovoljno da ga vide, a ono što je zadržao u sebi, bilo je preteško da nosi sam, odlučio je otići. Nije to bio bijeg od ljudi, nego potraga za mjestom gdje istina nije stranac. Spakovao je tišinu u jednu torbu, uzeo svoje misli pod ruku, i krenuo putem na kojem ga niko nije zvao imenom…

Lutao je svijetom kao tihi posmatrač, nevidljiv, ali uvijek prisutan. Što je duže vremena provodio među ljudima i posmatrao svijet, sve jasnije je osjećao da nije on taj koji je izgubljen. Svijet je izgledao izgubljen i zarobljen u svome začaranom krugu besmisla…

Nije se više pitao ko je on. To je sada znao…
Pitao se samo jedno: “Postoji li negdje mjesto gdje biti svoj nije uslov za osudu, nego za pripadanje?”

Odgovor ga je čekao iza horizonta na kojem se rađala nova, nepoznata tišina.

Hodao je dugo, bez cilja koji bi mogao nacrtati na mapi. Njegovi putevi bili su putevi osjećaja i intuicije. Ako bi se negdje predugo osjećao kao stranac, pošao bi dalje, ako bi mu se ipak učinilo da se u nečijem pogledu pojavio tračak prepoznavanja, zastao bi na tren. Međutim, takvi trenuci su bili rijetki i kratki…

U tom njegovom traganju, niko nije znao ko je on, niko ga nije pitao odakle dolazi i niko ga nije trebao više nego za trenutnu korist. Svijet je bio pun lica, ali sa premalo očiju koje zaista gledaju.

Jedne večeri, umoran od besciljnog tumaranja, sklonio se pored starog mosta. Rijeka je tekla sporo, kao da je zaboravila da svijet žuri. Sjeo je na hladni kamen i posmatrao svoj odraz kako treperi na površini vode. Izgledao je kao da ga rijeka pokušava izbrisati iz sjećanja.

U jednom trenutku, pored njega se pojavio starac, bistrog i umornog pogleda u isto vrijeme. Nije tražio ništa, samo je stao blizu, kao da se već poznaju. Na kraju je prvi progovorio:

—” Znaš li, sinko, zašto ljudi ne vole one koji vide previše?”

On nije odgovorio ništa, jer bi svaka riječ bila suvišna. Starac se blago osmjehnuo, isto kao da je i dobio odgovor, a zatim dodao:

— “…Jer prisutnost takvih podsjeća druge koliko lažu sami sebi. A ljudi svoje laži vole više nego istinu.”

Tišina ih je opet spojila, a starac je nastavio svoj glasni monolog:

— “…Ali postoji jedna još teža istina: onaj ko bježi od lažnog svijeta, često zaboravi da istinu ne može naći sam, jer istina se rađa tek kada je sa nekim podijeliš”

Ove riječi su ga pogodile dublje nego što je htio priznati, jer cijelog života je vjerovao da je samoća cijena autentičnosti.

— “Kako se čovjek može približiti ljudima, a da ne izgubi sebe?” — konačno je upitao.

Starac ga je pogledao i odgovorio samouvjereno, bez trunke sumnje u prodornost vlastitih riječi:

— “Tako što nikada ne prilaziš onima koji traže da budeš neko drugi. Pravi ljudi ne traže tvoju promjenu, oni traže tvoju istinu”

Zatim je starac ugurao u njegovu šaku mali, kameni krug. Bio je gladak i neobičan, kao prsten bez prsta kojem pripada.

— “Ovo je podsjetnik” — reče, — “da ono što je cijelo, ne mora biti savijeno i promijenjeno da bi stalo u tuđe ruke.”

Kada je podigao pogled, starca više nije bilo… U stvari, nije bio sasvim siguran da li je starac uopće postojao ili je predstavljao puku refleksiju njegovih dugih promišljanja, ali taj trenutak bio je dovoljan katalizator za propitivanje vlastite percepcije svijeta.

Možda svijet nije nužno zatvor u kojem nema mjesta za njega, nego labirint u kojem on još nije pronašao svoj kutak. Počeo je primjećivati ljude koji također šute, ne zato što nemaju šta da kažu, nego zato što je sve što su ikada rekli, bilo pogrešno shvaćeno.

Sljedećeg jutra, stigao je do skromnog i pomalo zaboravljenog sela u kojem je primijetio ljude jednostavnih navika, bez velikih riječi i još manjih postupaka. Bili su sumnjičavi, ali ne i neprijateljski nastrojeni. Iako su mu ponudili hljeb, bez bilo kakvog ispitivanja odakle dolazi, među njima je primijetio poglede koji razdvajaju goste od domaćina i prihvaćene od tolerisanih. Osjetio je da bi i tu, ako ostane dovoljno dugo, ponovo postao stranac.

Ipak, prvi put nije odmah otišao… Želio je provjeriti da li je problem u njemu, ili u svijetu.

Jedna djevojka, tamnih očiju koje su izgledale kao da pamte previše, često ga je posmatrala. Njen pogled ga nije odmjeravao, nije ga udaljavao, samo ga je pratio, kao da pokušava razumjeti ono što drugi nisu ni primijetili.

– “Ti nisi odavde”, rekla je jednog dana.

– “Toliko je očigledno?”, odgovorio je kroz smiješak protkan dozom sarkazma.

Nije ga pitala zašto je došao, niti je pokušala pogoditi ko je on bio. Umjesto toga, dodala je:

– “Znaš, ljudi se ovdje boje onoga što se ne uklapa i odudara. Ne samo ovdje, bilo gdje – to  je uvijek tako. Ako te pokušaju promijeniti, znaj da te nisu razumjeli.”

Pogledao je u njene oči, i prvi put nakon dugo vremena, nije osjetio zidove.

Noć je tiho pala, dok je u njemu strujala tiha misao: “Možda ne moram biti sam da bih ostao svoj”.

Ipak, znajući sebe, znao je i da najveće borbe počinju onda kada nada pokuca na vrata, jer nada tjera čovjeka da rizikuje ono što je dugo čuvao; tišinu, sigurnost i samoću u kojoj se ne ranjava.

U tom trenutku, dok je rijeka tiho tekla, kao one noći kod starog mosta, znao je da je putovanje tek počelo, a odgovor koji traži neće naći tako lahko, jer gdje god pošao, jedan ga je neprijatelj uvijek pratio – svijet koji traži bezuslovnu predaju i srce koje to odbija…