Dani su prolazili polahko, ali prvi put bez osjećaja nepotrebnosti. U selu je obavljao jednostavne zadatke, kao što su pomaganje oko drva, popravljanje dotrajale ograde ili prenošenje vreća žita do mlina. Niko ga nije tjerao da priča, a ljudi su njegovu šutnju smatrali normalnim dijelom razgovora.
Ipak, stare navike se vraćaju kao sjenke. Kada bi se smijali nečemu što on nije razumio, osjetio bi poznato stezanje u grudima, kao podsjetnik da nikada tu ne pripada u potpunosti. Ako bi ga ipak pustili da šuti, pomislio bi da ga ne primjećuju, a kada bi ga upitali kako je, sumnjao bi da ih ne zanima odgovor.
U njemu je živio glas koji ga je godinama učio da ne vjeruje nikome, a sada kada mu je neko napokon pružio priliku, stajao je na pragu, nesiguran.
Djevojka sa tamnim očima zvala se Sara. Ona još jedina nije odustajala od pitanja, ali ne onih praznih i površnih, nego onih koje niko ne voli da čuje.
— “Zašto djeluješ kao čovjek koji je uvijek spreman da ode?” — pitala je jednog dana, dok su sjedili ispod oraha.
— “Zato što gdje god da dođem, nosim osjećaj da sam privremen” — odgovorio je bez razmišljanja.
— “Možda taj osjećaj ne dolazi iz mjesta u kojima boraviš” — rekla je tiho. “Možda ga donosiš sa sobom.”
Ućutao je…
Bilo je to previše jednostavno da bi porekao, a previše tačno da bi priznao.
Jedne večeri narod se okupio na seoskoj livadi, uz vatru i tihe pjesme. Pozvali su i njega, ali on je ostao po strani. Posmatrao je ljude kako se smiju, pričaju, plešu i dodiruju bez straha da će biti pogrešno shvaćeni.
Poželio je da im se pridruži, ali u istom dahu, poželio je i da nestane…
Dvije sile, dvije strane njegovog bića, borile su se uvijek na istom mjestu, između želje za pripadanjem i potrebe da se zaštiti.
U tom trenutku, prišla mu je Sara. Nije ga vukla niti nagovarala da se pridruži, samo je stala pored njega, dovoljno blizu da osjeti njen miris, a opet dovoljno daleko da se ne osjeti zarobljen.
— “Ljudi ne moraju biti prijetnja” — rekla je gledajući u daljinu.
On se blago nasmijao, gorak i nježan u isto vrijeme.
— “Možda oni ne moraju, ali život me naučio da jesu”.
— “Nisu svi isti — odgovorila je. – “Nekad je dovoljno da pustiš jednog da ti to dokaže”.
Okrenuo se prema njoj i prvi put nije gledao samo njene oči, nego sebe u njima, jer ni ona nije gledala u ono što on pokazuje, nego u ono što krije.
Osjetio je strah… Ne od nje, nego od toga šta bi se moglo dogoditi ako spusti svoj štit.
Te noći nije spavao. Nebo je bilo gusto od zvijezda, a on je vodio borbu koja se ne vidi izvana.
Postavio je pitanje koje ga je dugo pratilo:
“Je li samoća zaista zaštita ili kazna koju sam sebi izričem?”
U tami, bez svjedoka, dozvolio je sebi da bude ranjiv. Sjetio se starčevih riječi:
“Istina se rodi tek kada je sa nekim podijeliš.”
Možda nije slučajno to što ga je život doveo baš ovdje. Možda nije slučajno što je Sara jedina u njemu vidjela čovjeka, a ne stranca.
Sljedećeg dana, kad ga je zatekla kako siječe drva, Sara mu je prišla bez riječi i samo pružila komad hljeba. Skroman, običan, ali drugačiji od svega što je ranije dobio.
Uzeo je taj hljeb, a u tom činu bilo je više bliskosti nego u hiljadu riječi. Osjetio je kako se u njemu ruši jedna mala, ali važna barijera.
— “Možda ostanem neko vrijeme” — rekao je stidljivo.
Sara je samo klimnula glavom, kao da je to već znala.
Međutim, baš kada se počeo otvarati svijetu, svijet je odlučio da ga iskuša…
Jedan čovjek iz sela, sitnih očiju i dugog jezika, posmatrao ga je od početka s nepovjerenjem. Pratio je svaki njegov korak, tražeći razlog da ga sruši, jer neki ljudi ne podnose tišinu, zbog straha da u njoj ne čuju vlastitu prazninu.
— “On nešto skriva” — šaptao je seljanima. “Došao je niotkuda. Šuti, gleda – ko zna kakve namjere ima…?”
Ubrzo, kao što to obično biva, glasovi su se počeli sakupljati u gomilu, a gomila ne voli onoga ko joj ne pripada.
Jedne večeri, kada je šutnja bila najglasnija, pokucali su na njegova vrata. Došli su da ga nešto pitaju, ili bolje rečeno, da ga optuže… Da sude i prije nego što su upitali.
— “Ko si ti?” — upitali su.
— “Zašto si ovdje?”
— “Šta kriješ?”
Njegovo srce se stegnulo. Sve što je gradio, sve što je pokušao da vjeruje, počelo se urušavati u samo jednom trenutku nerazumijevanja.
Sara je stala ispred njega, prva i jedina:
— “On nikome nije ništa loše učinio!” — rekla je.
A on…? On je samo nijemo stajao, gledajući kako se vraća ona stara priča: “Ne pripadaš ovdje, stranče!”
U tome trenutku morao je odlučiti hoće li se opet povući u sigurnu samoću, ili će se prvi put u životu boriti za mjesto kojem bi možda mogao pripadati?
Njegove ruke su zadrhtale, ne zbog straha od gomile, nego zbog straha od sebe, jer ako ostane, mogao bi biti povrijeđen, ali ako ode… Možda će zauvijek izgubiti jedinu šansu da ne bude samo gost u vlastitom životu…
