MIMAR MENE U MENI…

U meni postoji grad čija arhitektura nikada nije do kraja završena. Njegove ulice, čas široke kao olakšanje, čas uske kao grlo pred jecaj, vijugaju kroz prostor u kojem se miješaju prošli strahovi i buduće želje. Na tom mjestu nema spomenika, osim onih koje sam sam porušio, i nema vrata, osim onih koja se otvaraju tek kad prestanem da ih guram.

Negdje u centru toga grada, skriven pod svodom od sumnje i tišine, živi jedan čovjek koji nije ni star, ni previše mlad, nije mudar, ali nije ni bez razuma. On je graditelj svijeta moje duše, mimar mene u meni.

Stvoren je od mojih slabosti, a hrani se mojim pokušajima da ih prevaziđem. Kada mislim da spavam, on mjeri daljine između mojih želja i mogućnosti, a kada šutim, on reže i brusi kamen od prećutanih istina i u mraku iscrtava nacrte koje ću se tek jednog dana usuditi razumjeti.

Nekad ga osjetim kako hoda mojim grudima, dok pažljivo i mudro bira mjesto gdje će postaviti novi luk, koji je dovoljno čvrst da izdrži navale bola, a istovremeno i dovoljno lijep da se njime mogu ponositi. Tada me zaboli, ne zato što me on povređuje, nego zato što gradi tačno ondje gdje sam najosjetljiviji.

“Zašto baš tu?” – pitam ga u sebi, a on samo ćuti, jer mimari ne govore riječima, oni govore svojim arhitektonskim djelima.

Ponekad, kada zima uđe u krv, a misli se pretvore u led, on izađe na zidine mog najvišeg uvjerenja i posmatra horizonte koje još nisam osvojio. Tada pozove vjetar da poruši sve što je krivo sazidano, sve polovične odluke, i sve kuće privida u kojima sam stanovao da bih se sakrio od sebe.
Dok ruševine padaju u ambis besmisla, on stoji nepokolebljiv, kao da zna da ništa ne može zaista živjeti ako jednom nije umrlo.

Jednom sam ga pokušao zaustaviti, jer sam se umorio od stalnog mijenjanja, od stalnih i neprekidnih rekonstrukcija srca. Rekao sam mu da ostavi grad kakav jeste, makar bio porušen, makar se u njemu svaki korak pretvarao u tvrđavu bola, pa makar na kraju postao i grad duhova.

Međutim, on me samo pogledao kroz tamu, bez očiju, a ipak sasvim jasno. Tada sam shvatio da on nije tu da me slomi, nego da me složi u arhitektonsko remek djelo.
U meni se ne rađa ništa bez njegove ruke, niti umire išta što on ne otprati. On zna da se svaki most prvo raspadne u riječnoj vodi prije nego što nauči kako se spajaju obale.

Kad se noć spusti, a sve u meni utihne, čujem kako udara čekićem u nerv koji sam sakrio u najdublji temelj. To je nerv krivice, nemira i sjećanja koja nikada nisam oprostio sebi.

“Ako želiš krov mira” – govori mi njegovim tišinama, – “onda moraš očistiti svaki kamen od onoga što te nagriza iznutra”.

Tada, u centru sopstva, u prašini koju diže pad starih zidova, ugledam nešto nalik svjetlu koje ne dolazi spolja, ne traži odobrenje i uvijek je samo. To svjetlo je nacrt i ogledalo mene samog, moje u utrašnjosti protkane nevidljivom tintom sa pera prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Mimar mene u meni ne spava, ne slavi pobjede, ne žali poraze, on samo gradi. On je jedini majstor koji zna da čovjek nije gotova kuća, nego neprestano renoviranje duhovnog smisla.

Dok hodam ulicama koje još nisu popločane hrabrošću, osjećam kako mi pod stopalima raste nešto čvrsto i mirisno poput novog početka. Jednom ću možda ugledati kapiju toga grada u punoj njegovoj ljepoti, i tada ću znati da sve što sam bio, bio sam zbog graditelja kojeg nisam vidio, ali sam ga nosio.

Sve dok postoji jedan kamen u meni koji nije izbrušen do najfinijeg sjaja, on će ostati da gradi, da čuva i da podsjeća, jer da bi čovjek postao dom samom sebi, mora najprije imati mimara u sebi…