Nakon tridesete godine, čovjek počinje uviđati jednu tihu, ali neumoljivu istinu i shvata da je sve teže sresti osobu sličnog karaktera. Ne zato što ih nema, nego zato što su ljudi tada već formirane ličnosti, s jasno postavljenim granicama, navikama, uvjerenjima, strahovima i razočaranjima. Nisu to više prazne ploče na kojima možeš crtati budućnost, nego knjige s već napisanim poglavljima, koje često ne žele da im neko drugi radi recenziju.
Do te dobi, svako nosi svoj nevidljivi kofer iskustava. Ljubavi koje su promašene, prijateljstva koja su izblijedila, snovi koji su se morali prilagoditi stvarnosti isl. Ljudi su do tada naučili da se štite, da sumnjaju, da ponekad prije biraju mir nego iskreno povezivanje. Postaju pažljiviji s povjerenjem, škrti s vremenom i oprezniji s emocijama.
Međutim, svi i dalje traže nešto što cijelog života im bježi vješto — mislim da ne traže savršenstvo, nego sličnost. Traže nekoga ko diše u sličnom ritmu, ko razumije tišinu, ko ne postavlja glupa pitanja kada šutiš, ko zna da ljubav nije uvijek strast, nego i dosljednost, razumijevanje i prihvatanje.
Ipak, najveći od svih izazova nije pronaći osobu, nego pronaći nekog ko je prošao kroz život, a da nije izgubio toplinu, vjeru u ljude i sposobnost da voli bez kalkulacije, jer s godinama mnogi postanu “emocionalne računovođe” — sabiraju šta daju i vagaju šta primaju.
U tom svijetu gotovih ličnosti, najdragocjeniji su oni koji su ostali otvoreni, koji i dalje uče, rastu, ne nameću se, ali ni ne gube sebe. Ako naiđete na takvu osobu, prepoznate je, ne po riječima, nego po osjećaju da ste prvi put nakon dugo vremena istinski shvaćeni.
Dobar post.
hvala🙂
Efendija, odakle ti pravo? 😠
what?😌
Gossip Boy 😠😂😂😂
nope, vrtila mi se tema dugo u glavi, samo je trebala kap da prelije casu😅
Hvala Selina 😁
Nisam odavno cula ovu pjesmu. Hvala ti! 🙂
P.S. Divan post. Potpisujem sve..
hvala, to mi je jedna od drazih pjesama🙂
Da…
Ja opet moram bacat kontru. Često ljudi prije nađu ‘srodnu dušu’ barem što se tiče emocionalnih veza u kasnjem dobu, nego u mlađem. U mlađem je sve puno burnih reakcija, hormona, emocija, zbrke i ljudi i sami sebe traže u tom razdoblju. Tek kad sazriju i shvate da su oni sami sebi najbitnija osoba, možda pronađu nekog tko ih razumije. Tako kako si ti to romantično napisao. Ipak je sve do zrelosti osobe. Netko sazrije prije, ali večina kasnije. Iako, naravno, ne isključujem da što smo stariji, manji nam je i krug ljudi koje poznajemo, pa možda i manje izlazimo i dosta je već zauzetih osoba, tako da nam se mogućnost upoznavanja nekog novog smanjuje.
to je nesto kao kad zakasnis na veceru-smanjuje se izbor jela,ostaju ti nagrizeni ostaci i poneki rijetki cijeli komad
Hahha baš dobra usporedba, loša za zamislit. Al jest ako gledaš ljude samo kao materijalne stvari i određuješ im tržišnu vrijednost
sta god sa gledala-duhovno,intelektualno, materijalno-to su vec zaokruzene price
Pa nisu svi, kažem neki se ‘prosvijetle’ tek u kasnijoj dobi.