UBISTVO NA KRAJU SVIJETA…

Vjetar je urlikao kroz napušteno ribarsko selo u norveškom arhipelagu, daleko od svake civilizacije. Sedam kuća, stara crkva i svjetionik bili su sve što je ostalo od nekada živog mjesta zvanog Skarnesøy. Iako je posljednji stanovnik napustio selo prije deset godina, noćas je iz okna jednog prozora izbijalo svjetlo…

U toj oronuloj kući, umotanoj maglom i kišom, ležalo je tijelo muškarca; iskrivljeno i ukočeno, s širom otvorenim očima. Nije bilo krvi, samo izobličeno lice, ukočeno u izrazu neopisivog užasa.

Detektivka Saintako Marinović nije znala šta je bilo sablasnije, da li mrtvac koji je formalno bio nestao prije devet godina, ili poruka urezana u drveni pod ispod njega: “Nisam umro, samo sam vidio.”

Do tog trena, Saintako je mislila da je ovo rutinski zadatak,te da će samo zatvoriti dosije starog slučaja zbog neobičnog anonimnog dojavljivača. Međutim, sada je osjećala da je zakoračila u nešto daleko veće, nešto što ne pripada ovom svijetu, nešto što nije u stanju razumom dokučiti.

Žrtva je bio Jakob Linholm, švedski naučnik koji je radio na projektu “Aurora 7”, tajnom međunarodnom eksperimentu za proučavanje krajeva magnetnog polja Zemlje. Jakob je bio poznat po teorijama da “na krajevima svijeta” ne samo da fizika prestaje važiti, nego da “nešto gleda kroz pukotine”. Naravno da je bio ismijan u akademskim krugovima, izgubio je sve dozvole i nestao bez traga.
Međutim, sada je pronađen mrtav, bez bilo kakve vidljive povrede, i to na mjestu koje niko ne bi mogao pronaći bez GPS koordinata.

Kako je onda dojavljivač znao?
Saintako je uključila svoj stari diktafon i počela snimati bilješke:
“Selo Skarnesøy, 23:17h. Žrtva: Jakob Linholm. Bez vidljivih rana. Ispod tijela se nalazi urezan natpis. Znakovi borbe ne postoje. Prozor je zakovan iznutra. Zaključana vrata. Ostatak kuće netaknut. Nema signala. Nema interneta. Ipak, dojavljivač je znao. Kako?!”

Iznenada, kroz tišinu, začuo se šapat. Neljudski,dubok, mehanički…Kao da dolazi iz stijena same obale.
“Saintako… gledaš pogrešnim očima…”

Zaledila se… Glas je nestao. Nije znala da li je to bio eho vjetra, umor ili nešto mnogo gore.

Ujutro je pronašla dnevnik zakopan ispod daske poda. Bio je Jakobov. Posljednji unos je glasio:
“Svjetionik više ne pokazuje put, nego gleda nazad. Oči nisu naše. Ako dođe iko, neka zna da nisam poludio. Samo sam otišao predaleko.”

Dok je listala, vani je svanulo, ili je barem tako mislila, jer sunce nije izlazilo sa istoka i činilo se bližim nego jučer.

Saintako je zurila u horizont, dok je sunce visilo nisko, preblizu, preveliko, kao da nije iz našeg svijeta. Zrak je mirisao čudno, slano i metalno, skoro da se mogao osjetiti dodir nadnaravne psihosfere koja je prekrivala to ukleto mjesto. Vrijeme je bukvalno stalo. Sat na njenoj ruci bio je zamrznut tačno u 06:12, isti trenutak kad je otvorila Jakobov dnevnik.

Osjetila je hladan znoj niz kičmu jer je postalo sasvim jasno da ovo nije obična istraga – neko ili nešto testira njenu stvarnost!

Ponovo se vratila u sobu u kojoj se nalazilo mrtvo tijelo. Međutim, ono više nije bilo tamo…

Na mjestu gdje je nekada ležao Jakob, stajao je stari radijski uređaj, istih dimenzija kao kovčeg sa pozlaćenim dugmadima i staklenom antenom. U njemu se oglašavala škripava statika, dok se glas iz tame probijao kroz smetnje:
“Vrijeme… se ne dešava ovdje. Ubistvo je samo početak… Saintako, ti znaš ko si, ali ne znaš gdje si.”

Zgrabila je radio i pošla ka svjetioniku, jer jedino još to mjesto nije obišla. U njenim istražnim dosijeima pisalo je da je svjetionik deaktiviran 1993. zbog neobjašnjivih kvarova i da je pod nadležnošću norveške vojske. Kada je stigla do vrata, ona su bila odškrinuta,kao da je neko tek ušao.

Unutra se nalazilo spiralno stepenište, obasjano titravim plavičastim svjetlom. Na svakom zidu bile su identične slike njenog lica, ali sa drugačijim očima. Na nekima slikama zjenice su bile poput zjenica reptila, na drugima prazne, bijele jame. Na zadnjem zidu nalazila se mapa svijeta, ali bez Evrope – kao da je izbrisana.

Na vrhu svjetionika, pod svodom prepunim starih aparata i žica, stajao je čovjek u crnom mantilu. Kada se okrenuo, Saintako je na njemu prepoznala svoje lice. Starije, iscrpljeno, poludjelo…

“Došla si daleko. Ali ovdje krajevi svijeta nisu ivice zemalja… nego ivice uma.”
“Ko si ti?” — upitala je promuklo.
“Ja sam Ti, ali poslije. Nakon što saznaš istinu.”

U tom trenutku sve se srušilo. Magla je provalila kroz prozore, vjetar je odnio slike, a pod svjetionika se otvorio kao mehanička zamka. Saintako je propala u crnilo…

Probudila se u psihijatrijskoj sobi. Imala je bijele pločice i kaiševe na rukama. Na stolici pored nje sjedio je doktor.
“Saintako… dobro jutro. Dvanaest godina nisi progovorila. Mislili smo da si izgubljena.”
“Gdje je Jakob Linholm?“ — upitala je.
Doktor ju je pogledao iznenađeno.
“Gospođice Marinović… Jakob Linholm je bio vaš partner. Ubili ste ga. Tvrdeći da vas gleda ‘nešto kroz svjetionik’.”

U uglu sobe, na starom radiju, stajao je isti onaj zlatni uređaj. I dalje se čula statika, a tišina između šumova imala je šapat:
“Saintako… još si na ivici. Izaberi stvarnost.”

Doktor je napustio sobu, a Saintako je ostala sama. Pogled joj se ponovo zadržao na zlatnom radiju. Ovaj put, nije bilo šapata. Nije bilo signala, samo tišina… Ali ne obična tišina,  bila je to ona vrsta tišine koja pritiska pluća, kao kad znaš da nešto stoji iza tebe, ali ne možeš se okrenuti.

U mislima joj se počelo odmotavati ono što je potiskivala godinama. Neobjašnjive anomalije u eksperimentu Aurora 7… Jakobova opsesija “krajevima percepcije”… Njihov odlazak na Skarnesøy bez dozvole i nadzora, u ime istine…
A onda… događaj. Bljesak. Nestanak vremena. Jakobova smrt… Ili… transformacija?

Prisjetila riječi iz njegovog dnevnika:
“Svjetionik više ne pokazuje put, nego gleda nazad. Oči nisu naše.”
Počela je povezivati sve: slike njenih lica u svjetioniku, mapa bez Evrope, osjećaj da Sunce nije tamo gdje treba biti, glasovi iz radija koji su znali njeno ime…
I onda je shvatila – nije bila luda! Bila je uhvaćena između dvije stvarnosti. Prve, one fizičke, logične, vremenski određene, i druge,  one koju je Aurora 7 slučajno dotakla – svijet izvan zakona fizike! Svijet gdje se svijest može preseliti, gdje prostor nije linearan, gdje vrijeme nema smijer, gdje su “krajevi svijeta” doslovno pukotine između realnosti.
Jakob nije umro, niti ga je ona ubila… Njegovo tijelo je “nestalo”, jer je njegovo postojanje prešlo prag. Zato je izgledao kao mrtav, iako to nije bio. Zato je rekao:
“Nisam umro. Samo sam vidio.”
Saintako je to sada znala…
Glas iz radija više nije bio zastrašujući, nego jasan i ljudski:
“Saintako, ako još želiš istinu, znaš gdje da dođeš. Vrati se. Svjetionik čeka.”