Bosna nije propala u jednom danu, u jednom događaju, niti pod jednom zastavom, ona je propadala tiho, slojevito, kao stara kuća čije grede polahko popuštaju pod vlagom, a da ukućani to primjećuju tek kad im se krov sruši na večeru.
Postojala je ta uporna iluzija da je država nešto spoljašnje, da državu čini zastava, himna i granica, a zaboravilo se da država živi u jeziku kojim ljudi razgovaraju jedni s drugima, u povjerenju kojim pozdravljaju komšiju, u osjećaju da je zajednička budućnost vrijedna truda. Kada sve ovo nestane, ne pomažu više ni izbori, ni ustavi, ni donacije međunarodnih organizacija, jer tada je već kasno.
Bosna je poput mnogih, krenula u svoju “slobodu” oslobođena svakog zajedničkog smisla. Socijalna struktura je uništena prije nego što su pale prve granate, radnici su postali višak, intelektualci sumnjivi, a poštenje je postalo slabost. Moralne vrijednosti zamijenjene su tribalnim kodovima kao što su krv, zemlja i mitovi.
Kada su svi narodi uzeli ono što misle da im pripada, ostalo je ono što nikome nije trebalo: zdravstvo, obrazovanje, komšijski odnos i zajednička voda. Na tim marginama nikle su nove društvene klase, poput profesionalnih nacionalista, ratnih profitera i trgovaca identitetom. Oni su shvatili da je strah isplativiji od fabrike, a mržnja dugotrajnija od kamenog mosta.
Tako je Bosna nastavila postojati, ne kao projekat, nego kao posljedica, ne kao domovina, nego kao prostor suspenzije. U njoj se više nisu sudarale civilizacije, nego njihovi gubitnici, a ljudi su prestali vjerovati u sutra, jer ih niko nije naučio da ono zavisi isključivo od njih samih, a ne od “onih gore”.
A “gore”? “Gore” su bili oni koji su shvatili da gladan narod neće tražiti pravdu nego hljeb, a kada mu daju tu koricu hljeba, za nju će postati robovi, prekršiti sve moralne norme i zaboraviti šta znači biti čovjek među ljudima.
Na marginama historije, Bosna nije ni postajala niti nestajala, ona je tamo uvijek bivala, kao da je sve svoje poraze nosila kao dio kućnog naslijeđa – stara sablja bez oštrice, šivaća mašina bez igle, ikona bez sjaja… Kada bi došla nova epoha, nova zastava, novi poredak, ljudi bi kratko udahnuli, pa nastavili tamo gdje su stali, podijeljeni među sobom, povezani samo kroz osjećaj da ih niko ne voli, ni jedne ni druge, niti oni vole njih.
U tranziciji ka “demokratiji”, za mnoge je sloboda značila pravo da budu protiv nekog, a ne uz nekog. Nacionalne stranke nisu donijele identitet, nego sumnju “ko sam i šta sam, ako nisam protiv tebe”?! Tako je svaki pokušaj zajedništva doživljen kao izdaja, svaki govor o pravdi kao naivnost, a svaki pokušaj progresa kao napad na “našu stvar” ili “vitalni interes”
Elita, ionako slabo obrazovana i još slabije moralna, brzo je shvatila da što je narod gluplji, prošlost svetija, a sadašnjost haotičnija, to su oni sigurniji.
Tako je država rasla u formi, a nestajala u suštini… Svaki mali birokrat postao je gospodar svog pedlja nadležnosti, svaki lokalni moćnik postao je mali “bog” bez neba, koji odlučuje o sudbini sve više napaćenih smrtnika.
Filozofi bi rekli da Bosna nije propala zato što nije imala sistem, nego zato što nije imala čovjeka. Bosna nije imala onog dostojanstvenog čovjeka koji zna reći “NE”, ali i “hajde, radit ćemo zajedno”. Bosna je propala jer nije imala čovjeka koji se ne stidi što nije ni Srbin, ni Hrvat, ni Bošnjak, nego običan čovjek s dvorištem, kruškom u dvorištu i klupom ispod koje ispija kahvu i prebire sjećanja…
Takve su u Bosni prvo protjerali iz škola, pa iz institucija, a na kraju i iz same države. Ostali su oni koji se najbolje snalaze među ruševinama i zgarištima onog što se nekada nazivalo moralom, ostali su oni koji nikada nisu ni sanjali državu, osim da je prodaju i podijele.
I tako je Bosna (pro)pala, ne u ratu, nego u miru. U miru je pokazala da zna preživjeti bez nade, a država koja živi bez nade, više nije država nego navika. Navika da se šuti, navika da se trpi, navika da se gleda kroz prozor autobusa koji vodi “vani”, dok vozač nekim čudom uvijek šuti, kao da zna da se svi mi jednom moramo odvesti odavde.
Kada jednog dana sve bude formalno stabilno, kada statistike kažu da je napredak postignut, Bosna će i dalje šaptati istinu. Svjedočit će pred svima da je najopasnije ono što se ne vidi – tišina i praznina između naroda, između institucija, između istine i nas… I da, ta praznina više ne treba tenkove,samo tišinu…
tja, propao je i cijeli dunjaluk, tako da nije golema steta sto je Bosna propala.
a tisina, e da, tisina je najgalsniji znak da nesto nije u redu..