SJENE VREMENA…

Ako nekad budu pričali moju priču, neka kažu da sam hodao uspravno među sjenama ovog vremena, da sam živio među ljudima koji su trčali za zlatom, prodavali čast za aplauz, i mijenjali istinu za miran san, ali ja nisam bio jedan od njih…

Neka kažu da sam hodao putevima gdje su riječi bile jeftinije od tišine, a osmijesi maska za ono što usne nisu smjele izgovoriti. Neka kažu da sam gledao kako se kraljevi od papira uzdižu na prijestolja od laži i kako ih vjetar jedne oluje raznosi kao bezvrijednu prašinu.

Ljudi su padali i dizali se, kao stabljike pšenice pod snijegom, ali ono što sam nosio u srcu, nisu mogli slomiti. Neka kažu da sam živio u vremenu ekrana koji su svijet obojili lažnim svjetlom, u vremenu kada je čovjek znao cijenu svega i vrijednost ničega, i da sam u tom vremenu branio ono malo istine, kao što se na zidinama brani posljednji grad.

Neka kažu da sam bio svjedok propasti velikih i rađanja novih, da sam vidio kako se svijet okreće brže nego što čovjek može disati, ali sam ipak stajao čvrst kao stijena, dok su drugi klečali.

Kada me više ne bude, neka zapamte da sam u vremenu kada su snovi bili roba, svoj san čuvao kao svetinju. U vremenu kada su junaci nestali iz priča, svoju priču sam pisao sam i nisam dao da je bilo ko prepravi…