Skoro vidim da je jedan poznanik obolio od raka pankreasa. Od nekada vitkog i energičnog tijela, punog snage i volje za životom, ostali su tek obrisi skeleta koji se ocrtava ispod svehle kože. Svaki put kada vidim sličan prizor, obuzme me duboki žal nad sudbinom tog pojedinca i ljudske vrste općenio. Statistika kaže da jedna od deset osoba oboljelih od raka pankreasa poživi 5 godina nakon dijagnoze.
Gubitkom meni bliske osobe, vrlo rano sam postao svjestan smrti, ili “rušiteljice slasti” – kako ju je Poslanik, s.a.w.s običavao nazvati, i od tada me taj osjećaj nikada nije napustio.
Smrt je možda jedina istina koju svi znamo, a koju uporno guramo od sebe. Zdravi ljudi o smrti govore tako formalno, površno i lakomisleno, kao da ni sami ne vjeruju u ono što pričaju. Dešavalo se da sa istom tom površnošću pitaju ili govore o budućem svijetu, kao o nekoj najudaljenijoj galeksiji u svemiru, koja možda postoji, a možda i ne postoji.
Ljudi uglavnom žive kao da je smrt negdje beskrajno daleko, kao da pripada nekom drugom, a ne njima. Tek kada se tijelo umori, kada bolest dođe i polahko nas pritisne, shvatimo da kraj nije apstraktan, nego stvaran, naš, posve blizak. Tada obično nastaje panika, jer odjednom sve ono čime smo se bavili: poslovi, brige, planovi, pa čak i naše sitne svađe – sve to postaje tako nevjerovatno beznačajno, jer za sve smo se spremali, osimza to posljednje putovanje.
Ljudi se boje smrti jer ne znaju i nisu sigurni šta ih čeka. U toj tami, iza zadnjeg daha, nema više sigurnosti niti kontrole. Čak i najčvršća vjera katkad zadrhti, jer duša prirodno strepi pred onim što nikad nije okusila. Bojimo se i rastanka, jer kako ostaviti one koje volimo? Kako otići i ostaviti njihove oči pune suza?
Islam nas uči da smrt nije kraj, nego samo prelazak iz jednog svijeta u drugi, iz dunjalučke prolaznosti u ahiretsku vječnost.
Allah s.w.t u Kur’anu kaže: “Svaka duša će smrt okusiti. I samo na Sudnjem danu dobit ćete u potpunosti ono što ste zaslužili…”(Al – Imran, 185).
Smrt nije ništa drugo do vrata, a iza tih vrata čeka istina, obračun, milost ili kazna. Vjerniku smrt predstavlja dugo iščekivan povratak Gospodaru, Onome koji je iz ljubavi dao da se rodi, i iz ljubavi će ga opet Sebi pozvati.
Sigurno je da se stvarni mir ne nalazi u bijegu od te istine, nego u njenom prihvatanju. Kada čovjek spozna da je smrt sastavni dio života, da bez kraja, nema ni smisla ni početka, tada prestaje bježati. Vjernik zna da je dunjaluk prolazna stanica i da pravi život tek počinje poslije smrti. Božiji Poslanik, s.a.w.s., nas je učio da često spominjemo smrt – ne da bismo živjeli u strahu, nego da bismo živjeli svjesno i da bismo se pripremili.
Možda je ključ u tome da živimo tako da nas smrt ne zatekne praznih ruku i praznog srca. Da ostavimo trag u osmijehu djeteta, u zagrljaju koji smo podijelili, u dobrom djelu koje će nastaviti živjeti i kad nas više ne bude. U islamu je svako dobro djelo sjeme koje niče i poslije naše smrti: znanje koje smo prenijeli, sadaka koju smo udijelili, dijete koje nas se sjeti u dovi.
Smrt ne bira trenutak, ali mi možemo birati kako ćemo živjeti do tog trenutka, i možda baš tada, kad se suočimo s neminovnim, prestane panika, jer ćemo shvatiti da nismo ništa drugo nego putnici, a putnik se uvijek mora vratiti kući…
Lijepo efo
Zanima me ovo: da li su neke Duše već u Ezelu bile gladne , ili su tu glad stekle na dunjaluku koji im u hodu raspaljuje strasti ?
u Ezelu je svaka duša bila čista, oslobođena strasti, tijela i dunjalučkih iskušenja, tek dolaskom na dunjaluk, zbog interakcije duše sa materijom, javlja se pohlepa i pocinje borba sa nefsom. Kao sto su se potreba za vodom i hranom javile tek dolaskom na dunjaluk, tako se javila i pohlepa za materijom
Počela sam praksu pitati se “danas da umrem, jesam li spremna odgovarati na onom svijetu?”. Pokušavam svaki novi dan biti bolja od jučerašnjeg.
Možemo li uistinu ikad biti spremi?
sama cinjenica da niko nece uci u dzennet/raj svojom spremom i zaslugom, nego iskljucivo Bozijom milošću, ukazuje na to da nikad ne mozemo biti potpuno spremni. Medjutim, mislim da je vecina ljudi toliko nespremna, da (ako to gledamo kao putovanje) nisu pripremili ni adekvatne “kofere”, a kamoli ono cime bi napunili te kofere, jer kada bi ljudi ozbiljno shvatali smrt i ozbiljno razmisljali i tome, puno manje nerada bi u svijetu bilo i sa puno manje zlobe bi hodili zemljom