TIŠINA POSLJEDNJEG DAHA…

Skoro vidim da je jedan poznanik obolio od raka pankreasa. Od nekada vitkog i energičnog tijela, punog snage i volje za životom, ostali su tek obrisi skeleta koji se ocrtava ispod svehle kože. Svaki put kada vidim sličan prizor, obuzme me duboki žal nad sudbinom tog pojedinca i ljudske vrste općenio. Statistika kaže da jedna od deset osoba oboljelih od raka pankreasa poživi 5 godina nakon dijagnoze.

Gubitkom meni bliske osobe, vrlo rano sam postao svjestan smrti, ili “rušiteljice slasti” – kako ju je Poslanik, s.a.w.s običavao nazvati, i od tada me taj osjećaj nikada nije napustio.
Smrt je možda jedina istina koju svi znamo, a koju uporno guramo od sebe. Zdravi ljudi o smrti govore tako formalno, površno i lakomisleno, kao da ni sami ne vjeruju u ono što pričaju. Dešavalo se da sa istom tom površnošću pitaju ili govore o budućem svijetu, kao o nekoj najudaljenijoj galeksiji u svemiru, koja možda postoji, a možda i ne postoji.

Ljudi uglavnom žive kao da je smrt negdje beskrajno daleko, kao da pripada nekom drugom, a ne njima. Tek kada se tijelo umori, kada bolest dođe i polahko nas pritisne, shvatimo da kraj nije apstraktan, nego stvaran, naš, posve blizak. Tada obično nastaje panika, jer odjednom sve ono čime smo se bavili: poslovi, brige, planovi, pa čak i naše sitne svađe – sve to postaje tako nevjerovatno beznačajno, jer za sve smo se spremali, osimza to posljednje putovanje.

Ljudi se boje smrti jer ne znaju i nisu sigurni šta ih čeka. U toj tami, iza zadnjeg daha, nema više sigurnosti niti kontrole. Čak i najčvršća vjera katkad zadrhti, jer duša prirodno strepi pred onim što nikad nije okusila. Bojimo se i rastanka, jer kako ostaviti one koje volimo? Kako otići i ostaviti njihove oči pune suza?

Islam nas uči da smrt nije kraj, nego samo prelazak iz jednog svijeta u drugi, iz dunjalučke prolaznosti u ahiretsku vječnost.
Allah s.w.t u Kur’anu kaže: “Svaka duša će smrt okusiti. I samo na Sudnjem danu dobit ćete u potpunosti ono što ste zaslužili…”(Al – Imran, 185).
Smrt nije ništa drugo do vrata, a iza tih vrata čeka istina, obračun, milost ili kazna. Vjerniku smrt predstavlja dugo iščekivan povratak Gospodaru, Onome koji je iz ljubavi dao da se rodi, i iz ljubavi će ga opet Sebi pozvati.

Sigurno je da se stvarni mir ne nalazi u bijegu od te istine, nego u njenom prihvatanju. Kada čovjek spozna da je smrt sastavni dio života, da bez kraja, nema ni smisla ni početka, tada prestaje bježati. Vjernik zna da je dunjaluk prolazna stanica i da pravi život tek počinje poslije smrti. Božiji Poslanik, s.a.w.s., nas je učio da često spominjemo smrt – ne da bismo živjeli u strahu, nego da bismo živjeli svjesno i da bismo se pripremili.

Možda je ključ u tome da živimo tako da nas smrt ne zatekne praznih ruku i praznog srca. Da ostavimo trag u osmijehu djeteta, u zagrljaju koji smo podijelili, u dobrom djelu koje će nastaviti živjeti i kad nas više ne bude. U islamu je svako dobro djelo sjeme koje niče i poslije naše smrti: znanje koje smo prenijeli, sadaka koju smo udijelili, dijete koje nas se sjeti u dovi.

Smrt ne bira trenutak, ali mi možemo birati kako ćemo živjeti do tog trenutka, i možda baš tada, kad se suočimo s neminovnim, prestane panika, jer ćemo shvatiti da nismo ništa drugo nego putnici, a putnik se uvijek mora vratiti kući…