PRAG VJEČNOSTI…

Na ivici šume, tamo gdje se put gubi u gustišu, stoji kula nalik na blijedi prst uperen u nebo. Njeni zidovi, ispucali i prošarani sjenkama vlage, nose miris davnih stoljeća. Nema nikakvih ukrasa na njoj, osim uskog prozora kroz koji sunce nikada ne ulazi cijelim licem, nego samo krhotinama svjetlosti, kao da i ono bježi od tajne koja se unutra skriva.

Starci su kazivali da je kula podignuta u vremenima kada su se ljudi više bojali nevidljivog, nego onog što su gledali vlastitim očima. Nije to bio vojni toranj, niti skladište kako tvrde neki, bilo je to mjesto obreda i zavjeta. Vrata, malena i niska, uvode u prostor koji odjekuje i kad tišina vlada. Ako zakoračiš unutra, svaki dah postaje stran, a svaki pokret odjekne kao da su stotine stopala istovremeno kročila za tobom.

Kroz stoljeća, putnici su govorili o sjenama koje se penju zidovima i nestaju čim ih pokušaš pogledati ravno. Djeca iz sela učila su da se nikada ne smiju približavati kuli nakon zalaska sunca, jer tada, kako se govorilo, vjetar mijenja svoj glas. Umjesto zvižduka lišća i granja, šuma bi tada brujala kao da hiljade usta šapuće isto ime, ime koje nitko nije mogao razabrati, ali svi su osjećali njegovu težinu u grudima.

U jednoj staroj hronici, pronađenoj u oronuloj crkvenoj arhivi, pisalo je da je kula nekada pripadala pustinjaku opsjednutom tišinom. Nije tražio bogatstvo ni moć, nego samo da ostane sam u svijetu koji ga je prezirao. Govorili su da je noćima palio svjetiljku u visini prozora, kao da nekome daje znak. Kome? Niko nikada nije saznao… Međutim, jednog jutra svjetlost je izostala, vrata su ostala zatvorena, a unutra samo praznina… Tijelo pustinjaka nikada nije pronađeno, ali su u prašini ostali otisci stopala koji su vodili u krug, kao da je posljednje noći hodao u beskonačnom vrtlogu, dok ga nešto nije odnijelo s ovoga svijeta.
Od tada, kula je ostala nijema stražarica šume, ali nikada uistinu pusta, jer ko god je makar provirio unutra, pričao je o osjećaju da nije sam…

Postoji i predanje da kula nije građena da bi čuvala nekoga ili nešto, nego da bi odvajala svijetove. Njena unutrašnjost, gola i hladna kao smrt, nije samo prazan prostor, to je ogledalo, ali ne od stakla, nego od samoga zraka i samog postojanja.

Kažu da onaj ko u njoj provede noć, ne sanja uobičajene snove, nego postane svjedok vlastitih strahova, ali ne kao sjenki iz mašte, nego kao živih bića koja ga prate dok se budi i diše. Jedan mladić, kojem su se rugali jer nije vjerovao u priče starijih, odvažio se spavati unutra. Ujutro je izišao blijed, ali živ. Kada su ga upitali što je doživio, samo je rekao: „Kula mi je pokazala lice koje nije moje, ali koje će biti moje.“ Nakon tih riječi, nijemo se udaljio i više nikada nije progovorio o tome.

Zidovi kule nikada ne ostaju isti…Ako ih dugo i pažljivo promatraš, primijetit ćeš obrise; ponekad dlan, ponekad usne, ponekad cijelo lice,ali kada se približiš, sve nestane, ostavljajući samo hrapav kamen, kao da kula posjeduje sjećanje na sve koji su ikada kročili unutra i odbija pustiti da budu zaboravljeni.

Ljudi se pitaju zašto je kula sagrađena baš ovdje, u šumi koja se neprestano širi i guši putove. Jedni kažu da je podignuta na mjestu gdje se nebo jednom otvorilo, izbacilo svoje terete i pustilo nešto što nije smjelo izaći… Drugi tvrde da je to samo stub prošlosti, spomenik ljudskoj potrebi da se zatvori ono što se ne razumije, ali oni koji su kulu posjetili noću, pod olujom, zaklinju se da su iznutra čuli zvukove nalik na udaljene molitve, kao da zidovi šapuću jezikom starijim od zemlje.

Možda je upravo u tome  i jeste tajna, možda kula ne pripada vremenu, nego stoji između onoga što je bilo i onoga što će biti. Njeni zidovi nisu granica nego prolaz, ali samo za one koji se usude pogledati vlastiti strah u oči.
Sama šuma uglavnom šuti, ne da bi sakrila kulu, nego da bi je sačuvala, jer ako bi kula ikada pala, možda bi nestala i tanka opna koja razdvaja naš svijet od onoga što šapuće iza zidova…

Jednoga predvečerja, kada se nebo lomilo između sivila i crvenila, a oblaci izgledali kao poderani zastori što se povlače pred nekom nevidljivom pozornicom, pojavio se čovjek iz daleka, stranac čije ime niko nije znao. Nije pitao put do sela, niti je tražio hranu ili prenoćište, tražio je samo kulu, kao da je znao gdje ga vodi noga, iako nikada ranije nije kročio tim krajem.
Stanovnici sela posmatrali su ga s prezirom i ispod oka, kao da su slutili da donosi nevolju. Lice mu je bilo umorno, ali u očima mu je tinjalo nešto što nisu znali opisati: nije to bila glad, niti strah, nego neutaživa čežnja, kao kod onih koji tragaju za odgovorom koji ne smiju glasno izreći.

Kada je stigao pred kulu, naglo je zastao i pogledao prema uskom prozoru visoko iznad sebe, a zatim spustio ruku na stara drvena vrata. Niko ga nije zaustavio, kao da su i sami mještani znali da mu se put više ne može skrenuti.
Vrata su škripnula i zatvorila se za njim, a noć je polahko počela gutati šumu. Oni koji su ga pratili pogledom kunu se da su u tom trenutku čuli kako se vjetar promijenio. Nije više nosio miris kiše i zemlje, nego miris pepela, davnih ognjišta i neizgovorenih riječi…

Unutra, stranac je stao na hladan kamen. Zidovi su ga gledali, dok ga je tišina grlila kao starog poznanika. Počeo je uspinjati se spiralnim stepenicama koje kao da su vodile ne u visinu, nego u samo središte tišine. Svaki korak odjekivao je kao udar srca, a u sjeni zidova pojavljivala su se lica,  čas njegovo vlastito, čas nepoznata, stara i mlada, muška i ženska, sva s istim pogledom… Bio je to hladan i tup pogled svih onih koji su nekada zakoračili, ali nikada nisu izišli…

Na vrhu, pred uskim prozorom, stranac je zastao. U tom trenutku, kula mu je progovorila, ne glasom, nego u njegovim mislima. Vidio je svoje djetinjstvo, svoje grijehe, svoj strah od smrti i svoju čežnju za smislom. Vidio je i trenutak u kojem će posljednji put udahnuti, i ono što dolazi poslije.

„Ovo je ono što tražiš,“ šaptalo je zidovima nešto što nije imalo lice. „Ali znaj, ko spozna istinu, ne vraća se u isti svijet.“

Stranac je zatvorio oči i naslonio dlan na hladni kamen a kula je zadrhtala… Selo je vani čulo tutanj iz šume, kao daleki grom u što se prolama u vedroj noći. Prozor kule zasvijetlio je na trenutak blijedim svjetlom, a onda se sve smirilo…

Vrata kule se nikada više nisu otvorila…

Od tada, ljudi govore da kula povremeno svijetli u predvečerja, ali samo kada neko od ljudi iz sela potajno nosi isto pitanje koje je nosio onaj stranac: pitanje o smislu, o smrti, o onome što nas čeka kad zidovi našega svijeta popuste.
Kula, kao što vidite, i dalje stoji i šuti, vječna stražarica, bijela i hladna, skrivajući u sebi odgovore koje ne možeš ponijeti natrag. Samo onaj ko kroči unutra može ih spoznati, ali nikada više neće pripadati ovom svijetu…