ANATOMIJA GRIJEHA…

Grijeh je poput sjemena koje čovjek nehotice ili svjesno položi u tamu vlastitog srca. U trenutku njegovog činjenja, on možda izgleda malen, neprimjetan, lahko opravdan u oku onoga koji ga počini. Poput kapljice tinte koja padne na bijelu tkaninu, u prvim trenucima ne djeluje prijeteće, jer čovjek nađe hiljadu izgovora da sebe uvjeri kako se ništa strašno nije desilo, ali Kur’an nas podsjeća da to nije tako:
“Ili da ne reknete: “Naši su preci prije nas druge Allahu ravnim smatrali, a mi smo pokoljenje poslije njih. Zar ćeš nas kazniti za ono što su lažljivci činili?” (El-A’raf, 173)

Grijeh prvo rađa djelo, ali odmah zatim rađa i svoju sjenku, a to je poriv čovjeka da ga opravda, negira ili sakrije.

Prva faza grijeha jest čin, a to može biti strast koja savlada razum, pohlepa koja priguši zahvalnost, ili nemar koji srce odvede u zaborav. Kada Adem i Hava pojedoše zabranjeni plod, oni nisu negirali svoje djelo, niti su se zaklanjali iza izgovora, nego su priznali:
“Gospodaru naš, mi smo se prema sebi ogriješili! Ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, bit ćemo izgubljeni.” (El-A’raf, 23)
Ovo je temeljni razlaz između dva puta: puta pokajanja i puta negacije grijeha.

Onaj ko negira svoj grijeh, on poput Iblisa, koji reče: “Ja sam bolji od njega; mene si stvorio od vatre, a njega od gline.” (Sad, 76), ulazi u tamni svijet samoopravdanja. Negacija grijeha ne briše njegovo postojanje, nego ga utvrđuje u nutrini duše. To je poput čovjeka koji na ranu stavlja čistu odjeću ne želeći priznati da krvari, dok rana ostaje, gnoji se i širi otrov kroz cijelo tijelo.

Allahov Poslanik, s.a.w.s. je rekao: “Svaki put kada čovjek počini grijeh, na njegovo srce stavi se crna tačka. Ako se pokaje, njegovo srce se očisti. Ako se vrati (grijehu), ta mrlja raste dok njegovo srce ne bude potpuno prekriveno.” (Tirmizi, Ahmed).

Ovdje je srce poput ogledala koje postaje zamagljeno, a negacija grijeha djeluje kao rukavica koja sprječava da se magla obriše.
Negirati grijeh znači pobrkati granicu između svjetla i tame, jer čovjek tada stvara vlastitu “istinu”, umjesto da se podvrgne onoj Božijoj. To vodi u dublju oholost, koja je, po riječima učenjaka, najopasniji plod grijeha.

Ibn Kajjim el-Dževzijja piše da grijeha ima dvije vrste: grijesi požude, koji čovjeka povremeno obore, i grijesi oholosti, koji ga stalno uzdižu iznad istine. Prvi mogu, kroz pokajanje, postati vrata poniznosti, a drugi, ako se grčevito negiraju, pretvaraju se u lance oko srca.

Međutim, i pored tih lanaca, u srcu uvijek ostaje klica za mogućnost katarze. Čak i kad čovjek poriče grijeh, njegov fitret, urođena čistoća, šapuće mu da nešto nije u redu. No, što duže traje poricanje grijeha, to se glas fitreta slabije čuje, dok na kraju ne utihne pod težinom laži koju čovjek govori sebi i drugima.

Tek kad bol savjesti probije sve slojeve samoopravdanja, javlja se trenutak buđenja. Tada grijeh sazrijeva u iskustvo, kao plod koji je najprije gorak, ali s vremenom pokazuje da iz njega može niknuti mudrost. Čovjek spoznaje da ono što ga je lomilo, kroz pokajanje, može postati stepenik i put ka Bogu.

Pokajanje nije samo izgovor riječi, nego ga mora pratiti kompletan preobražaj bića, jer Allah, s.w.t kaže: “O vjernici, pokajte se Allahu iskrenim pokajanjem.” (Et-Tahrim, 8).

To znači vratiti se istini, priznati vlastitu slabost i prihvatiti bol zbog onoga što je učinjeno. Upravo u tom priznanju, skriva se oslobađajuća snaga. Dok negacija grijeha veže čovjeka, priznanje grijeha ga oslobađa,a pokajanje pretvara grijeh u učitelja, jer kroz njega čovjek spoznaje krhkost svoje prirode i širinu Božije milosti.

Poslanik, s.a.w.s. je rekao: “Svi sinovi Ademovi griješe, a najbolji od grješnika su oni koji se kaju.” (Ibn Madže).

Time grijeh u svom razvojnom ciklusu formira svojevrsni krug: od slabosti ka ponoru, od ponora ka spoznaji, od spoznaje ka povratku. Ako se krug zatvori pokajanjem, grijeh ne ostaje rana, nego ožiljak koji podsjeća na bitku preživljenu s Allahovom pomoći, ali ako se krug prekine negacijom, rana se širi i postaje propast.

Anatomija grijeha, liči na putovanje kroz tamni tunel: na početku čovjek misli da je kročio samo par koraka u sjenku, ali što dublje ide, to više svjetla nestaje. Jedini izlaz nije u poricanju tame, nego u priznanju da je tunel mračan i u okretanju prema svjetlosti.

Onaj ko se iskreno pokaje, Allah, s.w.t mu briše grijeh kao da ga nikada nije počinio, jer On kaže: Reci: “O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.” (Ez-Zumer, 53)

Tako se grijeh, kroz svoju anatomiju, od djela pretvara u iskušenje, od iskušenja u ogledalo ljudske slabosti, od slabosti u povod za poniznost, a od poniznosti u ulaznicu za Božiju blizinu.

Grijeh je dakle i opomena i mogućnost: opomena da čovjek ne zaboravi vlastitu lomljivost, i mogućnost da u toj lomljivosti pronađe vrata kroz koja ulazi Božija milost, jer tek kroz spoznaju tame duša istinski cijeni svjetlost.