PSIHOLOŠKA ANALIZA LECTEROVOG PISMA CLARICE STARLING…

U trenutku kada dr. Hannibal Lecter upućuje pismo agentici Clarice Starling, njihova komunikacija očigledno nadilazi okvir obične policijske istrage, a njihov odnos više nije dijalog zatvorenika i agentice, nego sraz dvaju svjetova, dvaju psiha koje se paradoksalno prepoznaju jedna u drugoj.

U tom smislu, Hannibalovo pismo nije tek obična poruka upućena agentici, nego čisti i hladni dragulj uma, brušen do savršenstva ironije, koji sija u svoj svojoj surovosti, poput oštrice skalpela koja ne siječe tijelo, nego savjest. Mogli bi reći da to i nije pismo, nego manifest inteligencije koja je oslobođena od moralnosti ili misaoni otrov umotan u svilu jezika.

Hannibal piše pismo s tonom koji istovremeno spaja nježnost i prijetnju, ironiju i divljenje, što maksimalno podiže emotivni naboj svega izrečenog. Svaka rečenica njegovog pisma djeluje kao ogledalo u kojem on reflektuje njenu unutrašnju borbu, ali i sopstvenu fascinaciju njom. On zna da je ona ranjiva, oblikovana traumom iz djetinjstva, zato tu ranjivost ne ismijava, nego je nježno koristi kao oružje.

Već u prvoj rečenici pisma, kada Dr. Lecter hladno priznaje da je „s entuzijazmom pratio tok njenog poniženja i javne sramote“, pred nama se otvara pozornica na kojoj on, s aristokratskim spokojem, promatra njen pad. Pri tome, on ne likuje, nego samo neutralno posmatra i proučava. Njegovo zadovoljstvo nije sadističko, nego estetsko, jer on u Clariceinom poniženju vidi sliku ljudske krhkosti, slom volje koja je željela biti čista, ali je život uprljao svojim blatom. Za njega, to je poezija raspadanja, spektakl propadanja morala pod svjetlom reflektora.

Kao što hirurg skalpelom otkriva tkivo, tako i Dr. Lecter riječima razgolićuje Clariceinu dušu. Kada piše o njenom ocu, „mrtvom noćnom čuvaru“, Dr. Lecter ne govori o sjećanju, nego o naslijeđenoj boli koja pulsira kroz Clariceinu ambiciju, jer zna da svaki njen uspjeh ima korijen u potrebi da zadovolji sjenku oca, da opravda svoje postojanje pred njegovim nevidljivim pogledom, i zato udara najdublje, u samo srce njenog identiteta!

Za Dr. Lectera, pisanje predstavlja ritual, čin intelektualne dominacije, ali i hururški precizan estetski izraz. On piše s elegancijom, biranim riječima, gotovo kao da komponuje, što pokazuje da njegova inteligencija nije samo hladna analiza, nego i perverzni oblik umjetnosti, te uživanje u vlastitoj sposobnosti da manipuliše, da stvara tjeskobu, ali i da daruje kristalnu jasnoću.

Clarice, s druge strane, u tom pismu ne vidi samo prijetnju, nego i ogledalo svoje odlučnosti, jer koliko god ga se bojala, zna da ju je upravo on natjerao da sagleda dubine sopstvene duše. On je istovremeno njen učitelj i iskušenje, njen pakao i prosvjetljenje.

U pismu, Hannibalova pitanja nisu retorička, nego ritualna:
– „Zamišljaš li svog oca kako se stidi?“
– „Bojiš li se da će te svijet vidjeti kao dijete iz prikolice?“
Njegove riječi su birane i ne ranjavaju glasno, nego polahko, kao kap otrova koja se širi kroz misao. On ne vrijeđa Clarice, nego joj samo dozvoljava da se ogleda u ogledalu vlastitih strahova, dok kroz njegovu ironiju odzvanja suštinsko znanje o ljudskoj potrebi za prihvatanjem, o strahu da će nas krv, prezime ili sjećanje zauvijek obilježiti.

U sredini pisma, Dr. Lecter mijenja ton, prelazeći iz intimne anatomije duše u surovu igru moći. S ponosom spominje svoje „uzdizanje“ na FBI-jevu listu najtraženijih, kao da je riječ o akademskoj tituli, a ne počinjenom zločinu. Njegova ironija postaje suptilno orkestrirana himna samom sebi, jer dok svijet vidi monstruma, on vidi umjetnika, genija koji se izdvojio iz mase.

Kada u pismu upućuje pitanje za Clarice da li je ona ta koja ga je „vratila u javni život“, on to ne čini zbog odgovora, nego zbog čistog zavođenja mislima. Njegove riječi jesu mehke, ali u sebi nose težinu konopa kojim veže njen um, jer ona je u njegovoj viziji saučesnik i saplemenik u misaonom dvoboju koji ne može imati kraj.

Lecterova završna poruka, gotovo razigrana u svojoj prijetnji, nosi ton skoro demonske galantnosti:
„Tvoje je zaduženje da ispleteš moju propast. Nisam siguran koliko ti sreće trebam poželjeti, ali sam siguran da ćemo se lijepo zabaviti.“
Iako sama poruka nije prijetnja u fizičkom smislu, ona predstavlja koketiranje s vječnošću, s idejom da su on i Clarice dijelovi iste slagalice, svjetlo i sjena, red i haos, predator i savjest.

Na samom kraju, kao šlag na tortu, slijedi potpis koji prevazilazi sve ranije izrečeno:
„Tata, H.“
Ovaj groteskno nježan završetak nije znak bliskosti, nego trijumf dominacije, jer u tom jednom ironičnom „Tata“ krije se čitav Lecterov psihološki credo, a on postaje figura autoriteta koja simbolički nadjačava Clarice, jer preuzima ulogu njenog oca, učitelja, sudbine. On ne prijeti njenom tijelu, ali prijeti njenom sjećanju, on ne lovi Clarice, on je naseljava i opsjeda

Hannibalovo pismo je mnogo više od običnog kontakta iz prošlosti; ono je duhovna opsada i misaoni zatvor koji ne traži zidove. Svaka njegova rečenica je kao dlan tame koji klizi po Claricinom umu, a svaka riječ sadrži zrnce hladne nježnosti i suptilne poruge.
Dr. Lecter očigledno zna da fizičke ćelije i barijere ne znače ništa i da je prava tamnica uvijek smueštena u nečijoj svijesti.

Dok Clarice možda sjedi, kao što je on i zamišlja, u polumraku neke kancelarije, nagnuta nad ekran i papire, u svijetu koji pokušava objasniti razumom, negdje iza mehkog zvuka tastature odzvanja njegov glas; tih, smiren i neizbrisiv, jer Hannibal Lecter ne piše da bi bio čitan, on piše da bi postao prisutan.
U toj prisutnosti, koja lebdi između misli i užasa, on postaje ono što svaka velika tama teži biti – neuništiva misao koja i kad nestane iz svijeta, nastavi da živi u čovjekovom strahu, u njegovom ogledalu i u njegovom snu.

Na kraju, Lecterovo pismo postaje metafora za zavisnost između svjetla i tame; on ne može zaboraviti Clarice jer u njoj vidi čistoću koju sam nema, a ona njega ne može izbrisati jer u njemu prepoznaje dio sebe kojeg bi radije negirala.