Radnja filma “Victor Frankenstein” ispričana je iz perspektive empatičnog i marginalizovanog životnog posmatrača, Igora Strausmana, cirkuskog klauna koji je zbog svoje fizičke deformacije prozvan “nakazom”, a u okrutnom svijetu preživljava držeći se uglavnom distance. Na samom početku filma, on preuzima ulogu naratora, izgovarajući nekoliko veoma zanimljivih rečenica, koje sublimiraju cjelokupnu kolektivnu površnost modernog, civilizovanog društva:
“You know this story. The crack if lightning. A mad genius. An unholy creation. The world, of course, remembers the monster, not the man. But sometimes, when you look closely, there's more to a tale. Sometimes the monster is the man.
I've been with the circus for as long as I can remember. Circuses like to think of themselves as families. But, of course, each one has its clown”
Riječi kojima započinje prethodni citat, ne djeluju samo kao uvod u nama poznatu priču, nego kao eho kolektivnog sjećanja i zato su izgovorene uz prasak, kao kratki bljeskovi koji podsjećaju na udar munje, ali i na fragmentiranost ljudskog pamćenja.
Narator polazi od pretpostavke da svi “znamo” ovu priču, a u tome i jeste ironija većine priča, jer ono što znamo, najčešće je plitko i površno. Njegove kratke, “staccato rečenice” (grom, ludi naučnik, nečastivo stvorenje itd) oponašaju ritam senzacionalizma, prizivajući slike koje su urezane u popularnu kulturu, ali su istovremeno lišene suptilnosti i moralne težine. Time se uspostavlja kontrast između mita i stvarnosti, jer je svijet mit pretvorio u predstavu, a ljudsku tragediju u zabavu.
Igorove riječi da svijet pamti čudovište a ne čovjeka, formiraju ključ moralne prizme koja pokazuje da ljudi samo pamte posljedicu (čudovište), dok uzrok (Victor) ostaje u zaboravu. Upravo ova rečenica razotkriva do srži selektivnost ljudske empatije, koju zanima samo vanjska deformacija, a ne unutrašnji lom.
Kada se društvo suoči s problemom ili posljedicom, bez obzira koliko ono samo bilo izopačeno, uglavnom projektuje krivicu prema vani, na ono što može imenovati i osuditi. Na taj „čudovište“ postaje kolektivna licemjerna maska, iza koje se krije odbijanje da se prizna vlastita odgovornost.
Kur'an bilježi mnoštvo takvih slučajeva u ljudskoj historiji, kao što je npr kazivanje o Lutu i njegovom narodu, gdje kompletno društvo homosexualaca, problem (čudovište) vidi u Lutu, a ne u samom sebi. Ista analogija bi se mogla primijeniti i na države Balkana, za čije stagniranje i nazadovanje su “odgovorni svi drugi”, samo ne oni sami.
Ljudska psiha funkcioniše na tom principu, jer lakše je stvoriti i juriti imaginarnog vanjskog neprijatelja (čudovište), nego pogledati u svoju unutrašnjost i suočiti se sa vlastitim demonima. Zato Victor Frankenstein, čovjek koji je stvario čudovište, ostaje u sjeni, skoro potpuno anoniman, jer priznanje njega kao čovjeka podrazumijevalo bi i priznanje ljudske sukrivice. Odatle proizlazi i njegova dvostruka izolacija, s jedne strane je stvorio život, ali s druge strane, izgubio je svoje pravo da bude živ u očima drugih.
U nastavku svoje naracije, Igor otvara prostor introspekcije, pozivom da se priča koja se svima nama čini poznatom, u stvari pogleda izbliza: „But sometimes, when you look closely, there’s more to a tale. Sometimes the monster is the man.“
U ovom momentu, monstruoznost postaje relativna, fluidna i prenosiva, „čovjek“ i „čudovište“ zamjenjuju uloge, jer stvarna deformacija nije u tijelu, nego u kompromitovanom ljudskom duhu.
Kada narator kaže da je ponekad sam čovjek to čudovište, on ne misli samo na Frankensteina, nego na svakog od nas, na društvo koje osuđuje rezultate sopstvenog djelovanja i zaboravlja sopstvene ruke koje su sve pokrenule.
Na kraju, Igor spušta priču s mitskih visina na tlo prašnjavog šatora, oslikavajući cirkus kao ekvivalentni mikrokosmos društva, mjesto gdje društveno odbačeni pronalaze privid pripadnosti: „I’ve been with the circus for as long as I can remember.“
Iako je ova rečenica naizgled jednostavna, ona u sebi sadrži duboku ironiju ljudskog društva. Cirkus je metafora svijeta koji je šaren, bučan, prepun maski i aplauza, svi glume svoje sitne uloge, svako ima svoju tačku, a iza svjetla reflektora krije se tamni šator bola.
Igor govori o cirkusu kao porodici, ali odmah zatim dodaje: „Circuses like to think of themselves as families. But, of course, each one has its clown.“
Ova njegova konstatacija razotkriva mehanizam funkcionisanja svake zajednice, koji se manifestuje u vidu potrebe da se održava slika harmonije kroz žrtvovanje pojedinca. Klaun je maska sistema, jer on nosi bol ispod šminke i smije se da bi drugi mogli zaboraviti vlastitu sramotu. Svaka zajednica ima svog klauna, nekog na koga projicira vlastite slabosti, nekog ko apsorbuje svu krivicu i ismijavanje.
U toj priči, klaun nije samo puka figura za ismijavanje, on je istovremeno i ogledalo ljudskog straha od istine, društvenog očaja i potrebe da društvo izgleda sretno, dok iznutra puca po šavovima.
U tom smislu, klaun i čudivište dijele istu sudbinu, jer obojica su ogledala tuđe savjesti i posljedica društva koje ne zna šta da učini sa vlastitim unutrašnjim demonima.
Mogu ti reći da prvi put vidim kod tebe introspektivan post u vidu propitkivanja samog sebe, makar i opisno, jer ti je kritika uvijek usmjerena iznutra prema vani. Zanimljiva ti ova strana ličnosti, iznenađena sam pozitivno.
nisam bas siguran koliko se radi o propitkivanju samog sebe, i koliko je uopce potrebno da se covjek propitkuje za cirkuske predstave koje uglavnom posmatra, a rijetko u njima ucestvuje, upravo iz razloga navedenih u tekstu, tako da je tvoja konstatacija vjerovatno posljedica projiciranja introspekcije naratora (Igora), na moju licnost.
Medjutim, mogao bih se sloziti sa tvojim komentarom na moj post o Hannibalu Lecteru, kada si rekla da smo svi mi pomalo Lecter i Clarice. Tom analogijom, konstatujem da smo svi mi pomalo čudovište i Frankeinstein.
Zadnji put samo te vidio kao “čudoviste” kada si izbrisala blog, jer je “društvo” na tebe uprlo prstom, pa si bila njihova kolektivna maska
Reci mi, koje zivotne cirkuse ti posmatras, a u kojim cirkusima si klaun (ako jesi)?🤔
Voljela bih nekad pročitati tvoj autentični unutarnji dijalog, pa makar ovako i bez namjere da bude introspektivan, no mogu kroz pore uhvatiti nit i unutrašnjeg, donekle.
Interesatno, ja jesam više posmatrač, čak i kad pričam o sebi, posmatram reakcije jer su neprocjenjive. Nedavno (ovo je sad digresija) sam lektorisala knjigu jednu specifične osobe, u pitanju je dnevnik. I, zanimljivo, kod nje je sve na nivou događajnosti i teško ju je, kao autora, odvojiti od onoga što piše. Kod mene je sve na nivou posmatranja reakcija i doživljajnosti. I obje smo to, predstava za javnost, čak i kad govorimo o najinitimnijim stvarima. I nije u pitanju svjesno obmanjivanje, već propitkivanje. Pa onda nekoga upoznaš ko uspije da pročita “podtekst”. Za sve druge je rezervisan onaj prvi, najbanalniji sloj koji ne služi kao šifra, Vasionka je tu bila blizu, već je kodiran, pa ko uspije da dekodira, pročita, ko ne uspije, i on pročita, ali ne ono što je sakriveno, nego ono što je s namjernom stavljeno u prvi plan. Dođe kao neki “tekstualni” hidžab. Nije laž, ali je proziran onoliko koliko je dozirano da se vidi da bih ja vidjela koliko neko može da pronikne.
otkako pisem blog, nikad javnosti na trpezu nisam iznio gotov “biftek”, niti ce ga ovdje nekad pojesti,uvijek sam im davao da žvaću nekakve iznutrice i primjese udrobljene do te mjere da (bez obzira sto misle da znaju), nikad ne znaju, niti su kada znali sta konzumiraju, jer kao sto rekoh u postu o Lecteru- on ne pise da bi bio citan,nego da bi bio prisutan.
Vise puta sam uvidio da se pojedincima ovdje ne svidja ono sto žvaću, ali ja iskreno mislim da bolju hranu i ne zasluzuju, jer oni koji su spremni da razvlace ljude po ad hominem livadama, bolju hranu od mrtvog ljudskog mesa i ne zasluzuju (to kaze Kur'an).
Moj blog je tu,ne zbog drugih ljudi, nego prvenstveno zbog mene samog, kao dio mog licnog eksperimenta, koji mi omogucava da se bavim introspekcijom i ekstrospekcijom, u vjestacki kontrolisanim uslovima, uz minimum ulaganja.
Skoro sam bio odusevljen jednom osobom sa bloga (necu navoditi nick,jer ne zelim da osoba bude prozvana), koja mi je rekla da je gotovo kompletna prica o njenom zivotu iznesena na blogu izmisljena😅 Ako govori istinu (a mislim da nema razlog da laze), onda well done, kapa do poda😂, a ti tamam pomislis da znas nesto o nekome.
Na kraju, imajuci u vidu ovaj post o Frankeinsteinu, psihologiju mase, kao i mehanizme funkcionisanja drustva opisane u postu, mislis li da je uopce pametno setati okolo bez (kako ti rece) tekstualnog ”hidžaba”, posebno ako znamo da je ljudski um mnogo delikatnija stvar od ljudskog tijela?
Počet ću kao GPT – odlično pitanje! Šalu na stranu, nemam problem sa BPD da izmišljam priče, ono što sam pisala je istinito, ali sam se poigravala perspektivama subjektivne prirode, tipa pojmom ljepote, normalnosti, kriterija generalno ne samo iz književnih rasloga, već i u stvarnim interakcijama s blogerima, nekad i privatno mimo bloggera itd. jer sam mislila da postoje neka objektiva mjerila (eksperimentalno utvrdila da postoje neki standardi, ali je vrlo zanimljivo na kojoj perspektivi gradimo taj standard: ako pokažem dvije svoje fotografije i na obje sam stvarno ja, ali jedna je ona ljepša, ona druga je blagi užas, dobit ćeš dva “objektivna” standarda, a istina je tu, negdje, između. Isto važi i za normalnost – ako daš anamnezu, jednu iz najkritičnijeg dijela sebe, dobit ćeš dijagnozu shodno tome, i ako objasniš zašto si to uradio, istu tu dijagnozu će ti doktor poništiti i još se izviniti za površnost; nikad mi nije bila namjera, kad smo kod “klaunisanja”, da nekog svjesno dovodim u zabludu, već sam se i pisanjem a i na druge načine samoupoznavala i govorila ne samo ono što je na svjesnom nivou nego i ono što je na podsvjesnom, a sve to sam ja; i ono kad izgledam nedajbože nikome i ono kad sam upis od ljepote. I nisam toliko pametna da radim to iz zabave, prestrašno mi je da neko izmišlja tek tako, i to meni koja hoće i slagati, ali jesam radila zato što me zanima ljudsko biće u cjelini. I sama sebe a i drugi. Meni nije ni bitno uopće šta ko o sebi napiše – bitno mi je ono što ja iz teksta pročitam, a to može biti i ono nenapisano, zakamuflirano i upravo ono što se pokušalo potisnuti. Možda ima veze i s ličnim identitetom i poimanjem da, ako na kutiji piše da je šećer, a unutra sol, to neće promijeniti “slani” okus. Zato mi je važno ono što dekodiram, a to sam radila sporo, sa zadrškom i oprezom, uzimala sa rezervom i nikad do kraja interpretirala; ostavljam ljude da budu ono što i jesu, “skrivene” knjige koje se mogu čitati, a čije potpuno značenje može da pročita jedino njihov Autor. Da, poštujem čitaoce, i neistomišljenike, da s neistomišljenicima su mi razgovori bivali najinspirativniji jer su mi obogaćivali perspektive pa sam i sebe vidjela kroz njihove oči na načine na koje sebe nikad ne bih mogla i da, i to sam sve bivala ja, ma koliko mi se ne sviđao odraz sebe u tuđim očima. Mislim da svako zaslužuje da da ono najbolje od sebe, makar i drugome ne bilo dovoljno dobro. I da, ne volim da se inatim, pa ne nudim onu hranu koju neko ne konzumira, jer me pokreće ljubav, a ne inat ili samodokazivanje (a ne bih se za to odlučila da nisam u sebi našla i poriv za inatom i za dokazivanjem i – ne sviđa mi se ni to, ne želim mi to bude motivacija). Ode ova digresija đe ne treba, dok se sjetim koje je ono odlično pitanje bilo, aha: pffff… postoje žene, čvrste žene u vjeri, koje se šetaju i bez fizičkog hidžaba jer su toliko još nevine i naivne u najljepšem mogućem smislu (ne mislim na one koje su “progledale” i shvatile neophodnost zaštite i njemu obavezu jer je insan stvoren kao krhko biće, pa poriču da im je zastor neophodan) da se ne osjećaju ranjivim jer još uvijek niti su svjesne sebe, niti okoline (često gledam svoju blesavu mačku koja još nije spoznala opasnost pa hladno napada psa) – dakle, najčešće ženska neiskvarena djeca kod kojih je sve još uvijek nesvjesno, direktno, iskreno, bez straha, neposredno, jasno, neuvijeno i bez zadrške, kako fizički, tako i emocionalno i mentalno: dok ne osvijeste potrebu za samozaštitom, a to dolazi sa svim vrstama sazrijevanja. Otprilike je isto i sa “tekstualnim hidžabom” – dokle god se čovjek može nositi s onim što napiše, a za to moraš biti bar malo lud, kao npr. ja uprkos svjesnosti a i iskustvu da će to biti zloupotrijebljeno, namjerno izvrtano i pogrešno interpretirano, i dalje mu nije pametno, ali se eto nadam da je opravdano i da je opravdalo svoj cilj. Međutim, onog trena kad procijeni da ne može podnijeti posljedice napisanog, tad mu je dužnost da filtira ono za šta može odgovarati i pred sobom i pred drugima i pred Bogom. Uostalom, na svima nama je odgovornost i u onome šta pišemo a i u onome kako to javno interpretiramo, jer su i riječi emanet pa, ponavljam sebi, a i drugima, za mnoge ćemo biti pitani. Što se mog bloga tiče, da se vratim na prethodno pitanje, ne osjećam više da imam kome da pišem, to je razlog zašto sam ga ugasila, a ja još uvijek imam koga da čitam, iz ovih ili onih pobuda, i – zanimljivo mi.
sto se tice tekstualnog ”hidžaba”,isto kao sto ne znas koja dlaka iscupana s ljudske glave,cini covjeka ćelavim,tako nikad ne znas koja rijec ce tebe ili nekoga gurnuti preko litice, zato je preventiva najbolji lijek i ne bacati bisere medju svinje.
Nisam te nikad pokusavao analizirati, ne znam imas li dijagnoze, niti me zanimaju, ali imam utisak da si napredovala kada premotam film nazad (koliko vec godina), do danas. Mislim, komentari su ti dublji i povezaniji, prije si znala raštrkati teme i ne pratiti izneseno
Samo sam prilagodila komentare sagovorniku upoznavši nivo koji on može da prati, štono bi kazali, sažvakala prije njega da se ne zahmeti.