Sarajevo je bilo pod opsadom, obavijeno obručem brda i neprestanom prijetnjom nevidljivog pogleda iz daljine. Živjelo je u stanju jezive, gotovo animalne napetosti, jer je svaki korak preko ulice podsjećao na prelazak preko čistine u džungli, u kojoj je Predator već zauzeo svoju poziciju.
Dok je u filmu “Predator”, njegov hladni, vanzemaljski pogled bio proizvod izmišljene tehnologije i scenarističke fantazije, u Sarajevu je taj isti pogled, jednako tih i smrtonosan, pripadao ljudima koji nisu došli sa neke daleke planete, nego iz udobnih domova i avionskih kabina, noseći u sebi bizarnu i perverznu želju da osjete kako je to oduzeti život čovjeku koji trči za vodom i hljebom, ili djetetu koje žuri kući, nadajući se da će stići prije nego što se smrači.
U toj zastrašujućoj paraleli, Sarajevo se pretvorilo u džunglu bez drveća, u arenu u kojoj se odvijao lov, u kojem nisu učestvovali vojnici spremni da odgovore vatrom, niti borci koji su birali teren i taktiku, nego civili koji su nosili kese, čekali u redovima i pokušavali pronaći smisao u danu koji je bio razapet između granata i snajpera.
Dok su ljudi u gradu vodili borbu za goli opstanak, na obode grada dolazila su čudovišta, (ne)ljudi iz inostranstva, ne kao posmatrači, ne kao humanitarci, nego kao lovci željni krvavog uzbuđenja, plaćajući da im se omogući iskustvo smrti, kao da je riječ o egzotičnom sportu. Davali su ogromne sume novca onima koji su poznavali topografiju položaja s kojih se najbolje vidi kako se gasi ljudski život.
U filmu Predator bira žrtvu prema snazi (jer mu je lov dokaz vlastite moći), nikad ne ubija slabe, želeći protivnika koji vrijedi truda, međutim, Sarajevo je trpilo sasvim suprotnu logiku. Sarajevski safari nije tražio hrabrost, nadmudrivanje, niti rizik, nego užitak u ranjivosti onog koji se ne može braniti, pretvarajući dijete u najskuplju metu, žene u lahak plijen, a starce u usporene siluete koje se provlače između zgrada.
Upravo u ovoj činjenici se krije najveći horor cijele ove priče, jer fiktivni monstrum iz filma ima više časti nego stvarni ljudi! Predator u filmu je etički viši! On ima kodeks i ne ubija nenaoružanog, dok na sarajevskom safariju ubijaju dijete, jer ga je „teže pogoditi“.
U filmu, Predator nevidljivost postiže sofisticiranom optičkom kamuflažom, dok je u Sarajevu ta nevidljivost bila još monstruoznija, jer se zasnivala na volji svijeta da ne vidi, na diplomatiji koja je šutjela, na izvještajima koji su zamagljivani, na činjenici da je cijeli zločin mogao postojati bez imena, bez presuda, bez lica, i da se čovjek koji je povukao obarač može mirno vratiti kući, spavati u čistim plahtama i prepričavati svoje iskustvo, kao da je bio na lovu u savani, a ne u gradu u kojem su ljudi bili pretvoreni u mete.
Džungla iz filma “Predator” postaje tako metafizička bliznakinja sarajevskog pejzaža, jer oboje dijele isti osjećaj zatvorenosti, istu intenzivnu prisutnost smrtonosnog pogleda koji dolazi iz dubine, samo što je u filmu žrtva naoružana i obučena, dok je u stvarnosti žrtva obični čovjek.
U tom poređenju, pokazuje se groteskna istina da u fikciji postoji više pravde nego u dokumentarnoj stvarnosti, jer Predator poštuje pravila svoje vrste, dok sarajevski “lovac” živi bez pravila i bez posljedica.
Zbog svega spomenutog, sarajevski safari je više od ratnog zločina, više od sramotne epizode, više od moralnog sunovrata, jer je pokazao da najstrašnija čudovišta ne dolaze iz ljudske fantazije, niti iz svemira, nego iz naše vlastite civilizacije, iz naših klubova, naših hotela, naših političkih salona, i da je ljudsko biće (kad se oslobodi odgovornosti i kad mu se ponudi moć bez rizika) spremno da postane mračnije od svakog Predatora iz najstrašnije horor fikcije.
Ova istina je pretvorila Sarajevo u najtragičniji filmski kadar koji nikad nije snimljen, a filmskog Predatora u moralnu lekciju, koja nam pokazuje da je izmišljeno čudovište često moralnije i plemenitije od stvarnog čovjeka.
😭
😔