Honey badger je mnogo više od malog, zdepastog i neustrašivog stanovnika savane. On je živa hodajuća mapa koja pokazuje mnoštvo načina na koje se čovjek može nositi sa životom, problemima, nepravdama i borbama koje ga pronađu bez pitanja. Sve ono što kod honey badgera izgleda kao biološka čudnovatost, u stvari je metafora za mentalnu snagu koju čovjek može izgraditi.
Honey badger ima kožu koja je debela, tvrda i elastična, pa kada ga neprijatelj zgrabi, ugriz ne prodire u meso, nego koža pod pritiskom sklizne, izmakne se i tako amortizuje napad.
U ljudskom životu, ekvivalent tome je sposobnost čovjeka da probleme ne prima direktno u srce, da ne pušta svaku kritiku do svoje duše, da nauči biti fleksibilan, da bude dovoljno čvrst da ga ne probiju, ali i dovoljno elastičan da se preoblikuje kada ga pritisne teret života. Debela koža ne podrazumijeva nužno da budemo hladni ili bezosjećajani, nego da se ne lomimo pod prvim udarcem, jer život uvijek ugrize tamo gdje mislimo da smo najslabije građeni.
Honey badgerova koža nije samo fleksibilna, ona je djelimično odvojena od mišića, tako da se unutar vlastite kože može okrenuti i uzvratiti ugriz dok je još u čeljustima neprijatelja.
U ljudskom životu, to podrazumijeva sposobnost da pronađemo prostor unutar vlastitog bola, da se saberemo čak i dok smo u sred najvećeg problema, te da napravimo unutrašnji okret i uzvratimo udarac, baš u trenutku kada izgleda da nas je život čvrsto zakucao za tlo. Sve to zahtijeva unutrašnju okretnost, mentalni manevar, trenutak kada prestajemo kukati i počinjemo djelovati, iako smo još uvijek u “čeljustima zvijeri”.
Honey badger napada ono što ga ugrožava, i to radi bez trunke straha, napadajući pravo na oči i njušku, jer zna da se veliki problemi rješavaju tako što ih pogledamo pravo u oči.
Ovo je lekcija o hrabrosti da se suočimo sa stvarima koje nas plaše, umjesto da ih izbjegavamo i dozvolimo im da rastu u sjeni. Suočavanje sa problemom iziskuje hrabrost da konačno svedemo račune koje dugo odgađamo, da pokidamo / rastrgamo odnose koji nas iscrpljuju, da kažemo istinu koja nas peče na jeziku, da povučemo jasnu granicu tamo gdje više ne želimo trpjeti. U tom kontekstu, napad na oči može se interpretirati kao metafora za direktnost, jasnoću i odbijanje svake dalje samoobmane.
Honey badger nije samo hrabar, on je tvrdoglav, uporan i ne zna stati. Kada pada, ustaje, kada je ranjen, napada, kada je iscrpljen, ne odustaje. U ljudskom životu to je ona sposobnost da nastavimo dalje, čak i kada nemamo više ni razloga ni energije, da izdržimo dan za danom, da se borimo i onda kada ne vidimo nikakve rezultate. To je upornost koja odbija da prizna poraz samo zato što je put težak. Iznad svega, to je mentalna zgrčenost u šaci, ona tvrdoglava odlučnost koja kaže: “Hej, ja još nisam gotov!”
U svome borbenom asortimanu, honey badger ima žlijezde koje ispuštaju zastrašujući miris kada je stjeran uz zid.
U ljudskom životu to nije smrad, nego granica i povlačenje iz destruktivnih odnosa. To je naše “ne” koje tjera ljude da prestanu manipulisati nama.
Honey badger dobro podnosi otrov i može preživjeti ugriz najsmrtonosnije kobre. Pri tome, samo kratko padne ili prilegne, a onda nakon nekog vremena jednostavno ustane i nastavi kao da se ništa nije desilo.
U našem svakodnevnom životu, taj “otrov” su rane izazvane od strane ljudi, različite izdaje, nepravde, padovi i trenuci kada mislimo da više ne možemo dalje. Međutim, otrov života najčešće ne ubija, nego nas prisili da mirujemo dok se oporavljamo, a onda ustajemo i nastavimo dalje, možda sporije, ali smo još uvijek živi. Honey badger u nama je onaj dio koji se vraća nakon svega za što smo mislili da će nas uništiti.
Na kraju, honey badger nikad ne bježi. On zna da bježanje samo jača ono od čega inače bježimo. U ljudskom svijetu, to je spoznaja da problemi ne nestaju ako ih ignorišemo i da strah raste ako mu okrećemo leđa. Ponekad jedini izlaz jeste put koji vodi naprijed.
Zato budite honey badger u vlastitoj koži; čvrst a elastičan, ranjen ali okretan. Budite uplašeni, ali direktni, umorni od borbe, ali uporni. Budite napadnuti, ali neporaženi. Život vas neće prestati gristi, ali vi možete naučiti da se okrećete unutar vlastite kože i uzvratite ugriz nazad, a to je već pobjeda!
Ne znam zasto ali mene taj video nasmija😅 Sto ti ne pises sta o zenama vazda neka strasila spominjes 🤣
danas sam naisao na neki video o honey badgeru kojeg je uhvatio čopor hijena, bukvalno su ga rastezali kao žvaku i na kraju odustali😅 nakon par sekundi videa i ja sam se poceo smijati
pisao sam nekad prije o zenama, pa me htjele rastrgati ko honey badgera, zato sam odustao 😅😌
Baš sam sinoć razmišljala o sličnoj rečenici nekog vjerskog autoriteta, totalno zaboravila kojeg, čak ni rečenicu ne znam da citiram, ali parafrazam: da se fleksibilna litica savija kako vjetar puše pa se ne slomi, a ona koja nije fleksibilna pukne na prvi snažniji udar vjetra i to je kobiva razlika između fleksibilnosti i rigidnosti. Meni ovo zvuči kao samoopravdanje povijanja kičme, neovisno o leđima, leđa trebaju da budu u funkciji i da su dobrano razgibana, ali stamena i uspravna kičma se ne bi trebala povijati ma kako jak nalet vjetara bio, jer on dođe samo kao iskušenje da se provjeri čvrstina…
fleksibilnost i stamenost imaju svoje prednosti i nedostatke-zmija je fleksibilna i ima potencijal da ubije slona koji je stamen, s druge strane, slon takodje ima potencijal da ubije zmiju – na kraju se svede na stvar zelje i namjere
Pa jes, hoće višeškošci i debelokošci bolje proći u napadima i odbranama, ali meni je nekako ljepše neučestvovanje u oboje.
htjeli mi to ili ne, u zivotu smo dio oba fenomena
Vjerovali ili ne, na kraju se svede na stvar zelje i namjere [2]
🦡🦡🦡
Učiniše mi se miševi, kaldli ‘no honey badgers 😁