Tišina koja je nastala bila je teža od svake optužbe. Pogledi su ga pritiskali poput kamenja, čekajući da se slomi, da odbrani sebe riječima koje niko ne želi čuti i da opravda svoje postojanje pred ljudima koji sami sebe nikada nisu opravdali.
Sara je još uvijek stajala ispred njega, mala i sitna, ali ogromna u svojoj hrabrosti. U tom trenutku on je shvatio da nije on taj koji se bojao ljudi. Bojalo ih se ono u njemu što je vjerovalo da ga niko nikada neće izabrati. Udahnuo je duboko, kao čovjek koji je odlučio ne bježati više od sebe.
— “Ako želite istinu” — progovorio je konačno — “evo je.”
Ljudi su se primakli, gladni i žedni odgovora.
— Došao sam ovdje jer sam umoran od života koji ne zna ko sam. Nisam došao da uzmem ili tražim bilo šta od vas, samo sam tragao za mjestom gdje istina nije neprijatelj.
Neki su spustili pogled, dok su se ostali smijali podrugljivo.
— Istina? — procijedi čovjek sitnih očiju. — To kažu svi kada žele sakriti ono što jesu.
U njegovom pogledu nije bilo želje da razumije, zjapila je samo glad za pobjedom nad onim što ga plaši.
Tada je čovjek prvi put jasno vidio da nije problem u njemu, koliko u onome što predstavljaju ljudi poput njega. Oni su bili ogledalo svijeta, a niko ne voli ogledalo koje pokazuje gorku istinu.
Približio se Sari i tiho rekao:
— “Ne želim da stradaš zbog mene. Ti ovdje pripadaš, a ja vjerovatno ne.”
Međutim, Sara nije uzmakla. Pogled joj je i dalje bio miran, čvrst i odlučan.
— “Čovjek ne pati zbog onoga što voli — šapatom je odgovorila.” — “Pati zbog onoga što je pogrešno birao da čuva.”
U njenim riječima odjekivala je sloboda koju je tražio cijeli život. Okrenuo se prema gomili. U njemu više nije bilo ni straha ni gnjeva, samo tiho prihvatanje da neće svima biti prihvatljiv. I ne mora…
— “Ako hoćete da odem, otići ću” — rekao je. — “Ali znajte da ono što vas plaši nije moja tajna, nego vaša vlastita nesigurnost.”
Tada se desilo nešto iznenađujuće. Jedan stariji čovjek istupio je korak naprijed:
— “Ovaj mladić je pomagao bez riječi” — reče. – “Radio je više nego ijedan od nas koji smo najglasniji.”
Jedna žena dodade:
— “Vidjela sam ga kako pomaže mojoj staroj majci. Ako je to prijetnja, onda je bolje da se bojimo sebe, a ne njega.”
Gomila je počela pucketati u pukotinama svojih sumnji, jer istina, ako joj se dozvoli da progovori, ruši zidove mnogo tiše i sigurnije nego laž.
Čovjek sitnih očiju ostao je sam u svojoj mržnji, kao plamen koji se gasi čim izgubi vjetar.
Ljudi su se polhako i nespretno razišli, ostala je samo Sara i tišina koja više nije bila hladna.
— “Zašto si ostao?” — pitala je.
Iz džepa je izvadio i pogledao kamen koji mu je dao starac, onaj savršeni krug.
— “Zato što sam konačno shvatio — reče —” da je lakše biti stranac nego pripadati, ali pripadanje vrijedi borbe, ako je istinsko.”
Sara mu se nasmiješila, ne u znak nagrade, nego u znak potvrde.
— “Prvi put si izabrao sebe” — rekla je, — “i zbog toga si izabrao i mene.”
Te noći ležao je budan, ali nije bio nemiran. Kroz otvoreni prozor dopirali su zvukovi teškog, ali stvarnog života, a on se u njemu više nije osjećao kao posmatrač. Više nije bio čovjek koji je uvijek spreman da ode, sada je postao čovjek koji je prvi put spreman da ostane.
Ne zbog sela, ne zbog mira, nego zbog istine koju je pronašao u jednom pogledu.
Međutim, svaka priča koja vodi čovjeka kući ima svoj posljednji ispit, a njegov je tek dolazio, jer da bi negdje pripao, morao je oprostiti svijetu zbog kojeg je postao stranac…
