Iako uobičajeni narativ tvrdi da je Crkva „sačuvala“ sva evanđelja, brižljivo prenoseći jedinstvenu sliku istine kroz vijekove, historijski podaci ipak pokazuju da je rana kršćanska tradicija bila pluralna, raznolika i teološki izdijeljena. U tom kontekstu, zanimljivo je posmatrati nestanak mnogih evanđelja, koji nije bio rezultat prirodnog gubljenja ili zaborava, nego svjesnog procesa selekcije, isključivanja i eliminacije nepoželjnog sadržaja.
U prva tri stoljeća nakon Isusa, nije postojala fiksna verzija Novog zavjeta, nego su različite zajednice koristile različite tekstove koji su odražavali njihovo razumijevanje Isusa i njegovog učenja. Tako su npr tekstovi poput Evanđelja po Tomi, Mariji, Filipu ili Apokrifa Jovana kružili uporedo s onima koji će kasnije ući u danas poznati kanon. Sudbina tih evanđelja bila je usko vezana za pitanje autoriteta i monopola nad ekskluzivnim pravom interpretacije Isusovog učenja.
Evanđelje po Tomi sastojalo se gotovo isključivo od Isusovih izreka i nije sadržavalo narativ o Isusovom rođenju, smrti ili uskrsnuću. Takav tekst za modernu crkvu je problematičan jer pomjera fokus sa historijskih događaja na razumijevanje same vjere, sa vjere u sam čin spasenja, na lično spoznajno iskustvo. U njemu nema institucionalne crkve, nema hijerarhije, nema posrednika između čovjeka i Boga.
Upravo zbog toga, ovaj tekst postaje problematičan za zajednice koje u drugom i trećem stoljeću razvijaju strukturu hijerarhije, autoriteta i disciplinovanog vjerovanja. Eliminacija ovog evanđelja znači i eliminaciju ideje da se „kraljevstvo Božje“ nalazi neposredno u čovjeku ili da se ono ostvaruje kroz pojedinca, a ne u instituciji.
Sličnu sudbinu doživljava i Evanđelje po Mariji Magdaleni. U tom evanđelju Marija se pojavljuje kao nositelj posebnog znanja koje nadmašuje razumijevanje ostalih učenika, posebno Petra. Takav prikaz ne samo da dovodi u pitanje apostolski autoritet koji će kasnije biti vezan isključivo za mušku liniju naslijeđa, nego otvara i prostor za žensko duhovno vodstvo.
Uporedo sa nestankom ovog evanđelja dešava se i transformacija Marijinog lika u kasnijoj kršćanskoj tradiciji, pa njen lik i djelo bivaju sistematski degradirani i diskreditovani od učiteljice i Isusove učenice, do moralno problematične figure (prostitutke), čime se njena teološka uloga potpuno briše i zanemaruje.
Evanđelje po Filipu i Apokrif Jovana predstavljali su još radikalniji izazov, jer u njima je bio naglasak na simboličkom jeziku, unutrašnjem prosvjetljenju i oštrom razlikovanju između vrhovnog, transcendentnog Boga i nižeg stvoritelja materijalnog svijeta.
Takva teologija direktno je potkopavala autoritet Starog zavjeta i zakonodavne predstave Boga, na kojoj je kasnije izgrađen kontinuitet crkvenog učenja. Ako Bog Zakona nije vrhovni Bog, tada se ruši i osnova crkvene moći koja se poziva na taj autoritet.
Proces nestanka ovih evanđelja nije bio trenutan. Prvo su nepoželjna evanđelja označena kao „heretička“, zatim su njihovi autori i sljedbenici sistematski diskreditovani, a njihova učenja karikirana u polemičkim spisima crkvenih otaca. Tek nakon toga, dolazi do zabrana, uništavanja rukopisa i konačnog zatvaranja kanona. Sve ono što je ostalo van tog kanona nije proglašeno samo pogrešnim, nego i opasnim.
Otkrivanjem biblioteke u Nag Hammadiu 1945. godine pokazalo se da ta „nestala“ evanđelja nisu bila marginalne fantazije, nego ozbiljni i duboko razrađeni teološki tekstovi koje su čitale i prenosile rane kršćanske zajednice.
Zakopavanje tih evanđelja u zemlju simbolično odražava i njihovu sudbinu u ljudskoj historiji. Sva ta evanđelja nisu nestala zbog toga što nisu imala nikakvu vrijednost, nego zato što su predstavljala ozbiljnu alternativu koja se nije mogla uklopiti u jedinstvenu, centralizovanu i politički održivu religiju.
Nestanak ovih evanđelja nije priča o slučajnom gubitku, nego o namjernom ljudskom izboru koji će oblikovati kompletan tok historije. Tako je između znanja i poslušnosti, između unutrašnje slobode i spoljašnjeg autoriteta, između pluralnosti i jedinstva, crkva izabrala ono što joj je omogućilo opstanak i moć.
Sve što je ostalo izvan tog okvira, preživjelo je samo u pustinji, u zemlji, i na marginama historije, tamo gdje ruka institucije nije mogla dosegnuti.