SLIJEPAC…

U srcu starog grada Sarajeva, živio je čovjek koji se zvao Asim. Njegova mladost bila je ispunjena ljubavlju prema Kur'anu i namazu.
Odrastao je u pobožnoj porodici koja ga je učila vrijednostima islama još od malih nogu.

Njegova majka Halima podučavala ga je raznim hadisima i značaju Kur'ana, a njegov otac Imran, uvijek smiren i pravedan, pokazivao mu je primjerom kako živjeti pošteno i dostojanstveno.

Kao dječak, Asim je sa radošću išao u mekteb, gdje je učio arapsko pismo i Kur'an. Svakog petka s ocem bi odlazio u džamiju, gdje bi sa srcem punim poniznosti, slušao hutbu i klanjao džuma namaz. Učestvovao je na raznim takmičenjima u učenju Kur'ana i s ponosom je predstavljao svoju džamiju, vraćajući se uvijek sa osvojenim nagradama. Roditelji su bili izuzetno ponosni na njega, a cijela zajednica ga je gledala s poštovanjem. Sjećanje na te trenutke ispunjavalo je njegovo srce toplinom i srećom.

Međutim, kako su godine prolazile, Asim je sve manje bio fokusiran na vjeru, sve više se fokusirao na školu, razne obaveze, kasnije i na posao. Njegova ambicija da postane uspješan biznismen zauzimala je sve više prostora u njegovom životu, tako da je vremenom počeo propuštati namaze zbog poslovnih obaveza. U početku se to dešavalo rijetko i ponekad, ali kako je posao postajao sve zahtjevniji, izostavljanje namaza je postajalo sve češće. Vremenom je prestao odlaziti u džamiju, pravdavajući se time da nema dovoljno vremena, na kraju je namaz zanemario u potpunosti.

Da bi ostvario svoje poslovne zamisli, Asim je počeo raditi prekovremeno, nadajući se da će tako zaraditi i uštedjeti količinu novca neophodnu za pokretanje vlastitog biznisa kojem je toliko težio.

Prijatelji iz džamije i porodica su ga opominjali, ali on je uvijek nalazio izgovore. “Samo još ovaj projekat,” govorio bi im, “pa ću se posvetiti svojoj vjeri.” Međutim, taj trenutak nikada nije došao…

Njegov odnos sa suprugom i djecom vremenom je počeo trpjeti zbog njegovog stalnog odsustva. Više nije provodio vrijeme s njima u molitvi niti ih podučavao vjeri kao nekada. Postao je nervozan i razdražljiv, često podižući glas zbog najmanjih nesuglasica. Njegova žena, vidjevši promjene na njemu, pokušavala je bezbroj puta razgovarati s njim, ali on bi uvijek odbacio njene brige.

Jednog dana, Asim je nenadano dobio otkaz zbog nesporazuma na poslu. U šoku i očaju, vratio se kući, ali umjesto da pronađe utjehu kod porodice, dočekala ga je hladnoća i tišina. Njegova žena, umorna od njegovih stalnih izliva bijesa i zanemarivanja, odlučila je privremeno odvesti djecu kod svojih roditelja. Asim je ostao sam u praznoj kući, okružen zidovima koji su odjekivali njegovom prošlošću.

Bez posla i podrške porodice, život mu je sve više postajao nepodnošljiv. Njegova nesanica se pogoršala, a ono malo sna što je imao, ispunile su noćne more. Počeo je posezati za alkoholom, nadajući se da će tako otupiti bol i tjeskobu. Međutim, alkohol je samo pogoršao situaciju, donoseći mu još veće probleme.

Dani su mu sporo prolazili, a svaki je bio teži od prethodnog. Njegovo fizičko i mentalno zdravlje rapidno se pogoršavalo. Nakon kratkog vremena ostao je bez novca, jer nije imao nikakvog izvora prihoda, a ušteda se brzo istopila. Zbog dugova je morao prodati većinu svojih stvari, a njegova nekada prelijepa kuća, postala je prazna i hladna, poput njegove duše.

Ljudi su ga izbjegavali, smatrajući ga gubitnikom i propalicom. Čak su mu i oni koji su ga nekada poštovali, okrenuli leđa.  Hladne noći provodio je potpuno sam, sanjajući o prošlim vremenima kada je imao sve.

Jedne olujne i tmurne večeri, dok je ležao budan razmišljajući o svom životu, osjetio je nepodnošljiv pritisak i tjeskobu koja ga je sve više gušila. Dok je bio u tome očaju, prisjetio se kur'anskog ajeta iz sure Ta-Ha, kojeg je nekada davno čuo u džamiji: “A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživjeti.”

Te noći, sanjao je nešto što će mu zauvijek promijeniti život. Našao se u mračnom, beskonačnom tunelu, potpuno sam. Bio je okružen sjenama koje su mu šaputale zlokobne riječi, podsjećajući ga na njegove greške i grijehe. Svjetlost na kraju tunela bila je slaba, jedva vidljiva. Svi njegovi pokušaji da dođe do te svjetlosti bili su uzaludni; svaki korak naprijed, vraćao bi ga još dalje nazad, a teret na njegovim ramenima postajao je sve teži.

Dok je koračao kroz tunel, ugledao je siluete iz svoje prošlosti – majku koja je plakala, prijatelje koji su ga opominjali, imama iz džamije koji je govorio o ljubavi prema Kur'anu… Svi oni bili su u bolu zbog njegovih izbora.

Osjećaj krivice i tjeskobe bio je neizdržljiv. Na kraju tunela, svjetlost je polahko počela da se gasi, ostavljajući ga u potpunoj tami…

U tom trenutku probudio se iz sna u hladnom znoju, srce mu je divljački lupalo dok je ubrzano ponavljao riječi: “A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti…i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživjeti.”

Tada je shvatio da ga je život bez vjere i duhovnosti doveo do tačke dunjalučkog i ahiretskog sljepila. Pao je na sedždu i kroz plač izgovorio iste one riječi kojima je Junus, s.a.w.s molio Gospodara za oprost i spas:
“Nema Boga osim Tebe, Slavljen neka si, ja sam se prema sebi ogriješio.“