NEKAD TIŠINA ZNA PREPASTI DŽINA, KAD ISPUSTI KRIK…

U drevna vremena, postojao je grad skriven u dolini, čije su ulice bile popločane zlatnim kamenjem a kuće građene od mramora koji je svjetlucao na suncu. Ljudi su živjeli u prividnom blagostanju, ne znajući da njihova svakodnevica počiva na tankoj niti koju drži jedna zlokobna sila. Nad gradom se nadvijala planina, tamna i neprobojna, iz koje se svakog dana u sumrak, pojavljivala ogromna sjena, sjena Džina.

Džin je bio star koliko i same planine, a njegova snaga nije poticala iz mišića ili čarolije, nego iz tajne koju je nosio u sebi. Bio je strašan, ne samo zbog svoje visine, koja je zaklanjala sunce, nego i zbog pogleda iz kojeg je izbijala praznina, poput bezdana koji proždire sve pred sobom. Svake noći, dok bi ljudi u svojim kućama sklapali oči, Džin bi stajao na vrhu planine i posmatrao ih, čuvajući svoju mračnu tajnu.

„Ja sam Džin, vladar ovih prostora!,“ govorio bi im svako jutro kada bi se pojavio u dolini. „Morate me hraniti svojim bogatstvom, jer samo tako ćete ostati sigurni.“

Njegov glas bio je dubok, poput odjeka u pećini i niko se nije usuđivao osporiti njegove riječi. Godinama su ljudi donosili sve što su imali, polažući to pred noge Džina, jer su vjerovali da ih on štiti od nečega još strašnijeg što vreba izvan granica njihove doline.

Međutim, kako to nerijetko biva, nije svako srce bilo jednako podložno strahu. Dva čovjeka, koje su svi nazivali Slobodnim Dušama, nisu osjećali isti teret kao ostali. Njihove misli bile su slobodne poput ptica koje lete visoko iznad oblaka, daleko od tamne sjene Džina. Često bi se pitali šta je to toliko strašno da bi čak i Džin, tako moćan i neustrašiv, morao štititi grad od toga?

Jedne noći, dok je cijeli grad spavao, Slobodne Duše odlučiše doći do odgovora. Krenuli su prema planini, penjući se kroz guste šume i kamene staze, sve dok nisu stigli do mjesta odakle je Džin vladao. Kada su napokon stali pred njega, drhtali su, ali ne od straha, nego od iščekivanja i znatiželje.

„Džine,“ rekoše uglas, „reci nam od čega nas ti štitiš? Šta je to toliko strašno da svi moramo živjeti u strahu i pokornosti?“

Džin se nagnuo naprijed, a njegovo lice, mračno poput noći bez zvijezda, pokazalo je zlokobni osmijeh.

„Štitim vas od onoga što biste mogli postati kada više ne bih bio ovdje,“ rekao je polahko, kao da odmjerava svaku riječ.

„Štitim vas od haosa i tame, od divljine koja vreba u svakom od vas, a najviše od svega, štitim vas od sebe – od onoga što bih mogao učiniti ako mi okrenete leđa.“

Te riječi odjeknuše u glavama ljudi poput zvona koje nagovještava smrt. Slobodne Duše tada shvatiše da je pravi neprijatelj onaj koji je stajao pred njima – Džin, čija je moć dolazila iz straha koji je posijao u njihova srca. On nije bio zaštitnik, nego obični tamničar, stvorenje koje je hranilo svoju snagu njihovim strahom i pokornošću.

Kada se vijest proširila kroz grad, ljudi su vremenom počeli uviđati pravu prirodu Džina. Njegova snaga je bila samo iluzija, napuhana lažima i prijetnjama. Svaka duša u gradu počela je shvatati da se Džin hrani njihovim strahom, te da, ako ga prestanu hraniti, on više neće biti ništa drugo do prazna sjena.

Jedne noći, svi su se okupili na trgu, pod zvjezdanim nebom i odlučili da više neće nositi danak Džinu.

„Nećemo se više bojati,“ rekli su. U toj odluci, njihova srca su postala lakša, a grad svjetliji. Osjetivši da gubi kontrolu, Džin je pokušao podići svoju mračnu ruku, ali nije mogao. Njegova snaga se povukla kao plima, a on se počeo topiti pred njihovim očima, dok nije potpuno nestao.

Grad je tada postao istinski slobodan, oslobođen od tame i straha. Slobodne Duše, simboli hrabrosti i istine, ostale su u sjećanju svih kao oni koji su oslobodili grad od najstrašnije prijetnje – vlastitog straha.

Dok su ljudi živjeli u novom, svjetlijem dobu, znali su da više nikada neće dopustiti da ih bilo koja sjenka zasjeni, jer su shvatili da se istinska sloboda rađa iz hrabrosti da se suočimo s vlastitim strahovima.