U dnu mračne doline, koja je skrivena od pogleda običnih smrtnika, nalazila se tajanstvena kuća sa zlatnim okvirima oko prozora, kao da su njeni zidovi bili prekriveni najfinijim slojem zlatnog praha. Ispod svake šare, svakog reljefa i ukrasa te kuće, krila se priča o pohlepi, moći i izdaji.
U toj kući, jednom godišnje okupljali su se najmoćniji vladari svijeta, koji nisu tu dolazili da razmjenjuju priče ili vode neobavezne razgovore, nego su dolazili zbog igre.
Nije to bila obična, bezazlena igra. Tabla koja se nalazila u sredini ogromne sobe, sadržavala je na sebi tekst ugraviran zlatnim slovima. Ovoga puta, pokazivala je samo dvije riječi: “GAZA” i “GENOCID”.
Iako je izgledala kao obična društvena igra, njeni ulozi bili su daleko veći, a posljedice nesagledive. Na svakoj pločici nije stajalo samo slovo, nego sudbine stotine hiljada duša.
Prvi je potez povukao stari general, s licem izrezbarenim borama koje su nosile težinu bezbroj ratova. Njegova ruka, kao okovana teretom svake žrtve koju je ostavio iza sebe, položila je pločicu koja je otvorila vrata pakla za mali narod. Njegovi saučesnici – političari i bogataši, odmah su reagovali, krećući se hladno i bez milosti, kao šahovski velemajstori, a svaki korak bio je pažljivo isplaniran, kako bi osigurao što više plijena.
Na kraju stola sjedio je Kralj Pustinje, obučen u bogate, teške tkanine protkane nitima srebra i zlata. On nije učestvovao u igri, ali je svejedno bio njen dio. Njegova uloga bila je tiha i podmukla – nadgledao je transakcije i osiguravao da svaki sporazum bude zapečaćen njegovim pečatom od krvi i nafte. Oko njega su šaputali savjetnici, dok je njegov pogled bio uprt u pijune koji su čekali da budu pomjereni na tabli. Niko nije mogao vidjeti njegovo pravo lice ispod vela, ali svi su znali da je njegova moć jednaka, ako ne i veća od onih koji su igrali.
Međutim, čak ni svi njihovi resursi; zlato, nafta i vojske nisu mogli sakriti jednu strašnu istinu – ovo nije bila igra između jednakih strana! Jedna strana imala je sve figure, dok su se druge povlačile, a njihov broj se smanjivao sa svakim potezom. Svaki put kad bi neko od vladara povukao svoju figuru, mali plamičak bi nestao iz svijeta, a dim bi se dizao iznad crvene, izranjavane zemlje, sa mirisom paljevine i krvi.
Kako je noć odmicala, igrači su se smijali, nazdravljali i dogovarali nove planove. Njihove ruke bile su teške od zlatnih prstenova, a njihova srca okamenjena od godina bezdušne vladavine. Svaki korak bio je pažljivo planiran, svaka riječ unaprijed dogovorena kao u baletu smrti. Svaka kap krvi koju su prolili na tabli bila je cijena koju su drugi plaćali, daleko izvan zidova te zloslutne kuće.
Najgore od svega, čak ni njima samim nije bilo suđeno da razumiju pravu prirodu igre koju su igrali, jer tabla na kojoj su igrali bila je sve, samo ne obična. Njene ivice bile su obložene bodljikavom žicom, a njena površina prekrivena krvlju i pijeskom prošlih bitaka.
Na kraju noći, kada bi svjetla utihnula, tabla bi se prevrnula, a iznad nje bi se nadvila sjena, čiji je oblik podsjećao na nešto zlokobno, nešto što je izvan ljudskog poimanja. Ona nije bila igrač, ali je pažljivo pratila svaki potez, bilježeći ih Knjigu koju nijedan igrač nikada nije pročitao.
Kada bi posljednji potez bio povučen, a tabla ostala pusta, igrači su ustajali od stola, misleći da su pobijedili, nesvjesni da su postali pijuni u igri koja je mnogo veća od njih samih. Na kraju svake igre, tabla bi ih vratila na početak, ali sa jednom dušom manje na obje strane.
Tako bi nova igra počela sljedeće godine, s novim igračima, ali s istim podmuklim pravilima. Vladari bi se smiješkali, vjerujući da su iznad svijeta kojeg su kreirali, nesvjesni da je svaka pobjeda samo korak bliže njihovoj propasti.
A tabla? Ona bi čekala, tiha i strpljiva, svjesna da niko ne može pobjeći njenim kandžama.
Tako bi se noć u dolini završila, s tablom koja bi postajala teža od svakog poteza i s kućom koja bi se vraćala svojoj zloslutnoj tišini, spremna za sljedeći krug igre u kojoj niko u stvari ne može pobijediti.
