LAŽNI ODRAZ U OGLEDALU ISTINE…

Toga dana, dok je svijet bio prožet osjećajem nemira, tri snažna potresa zadesila su Zemlju, poljuljavši čak i samu njenu srž. Prvi potres se dogodio na Istoku, uskovitlao je more i protresao planine, ostavljajući ljude u šoku, strahu i nevjerici.

Drugi, jednako snažan i razarajući, uzdrmao je Zapad, rušeći cijele gradove i naselja, kao što veliki talasi ruše pješčane kule na obali mora. Zemlja se cijepala, ljudi su trčali na sve strane, pokušavajući u očaju pronaći bilo kakvo utočište.

Treći potres, najveći i najgori, zadesio je srce Arabijskog poluotoka, dok su se planine savijale kao trava na vjetru, a zvuci pucanja zemlje i kamenja odjekivali poput gromova.

U strašnoj tišini koja je uslijedila nakon što se zemlja smirila, svijet se nije mogao osloboditi osjećaja da dolazi nešto mračno, nešto prijeteće i nezadrživo. Niko nije mogao sa sigurnošću reći odakle taj osjećaj, ali mnogi su šaptali o starim predanjima, o znakovima koji su oduvijek nagovještavali kraj vremena. Ljudi su se okupljali na trgovima, uplašeni i izbezumljeni, tražeći odgovore od svojih učitelja i vođa, ali odgovori su bili magloviti, neodređeni ili ih uopće nije bilo.

Uporedo sa maglom koja se nadvila nad Zemljom, negdje iz pravca Horosana, pojavila se čudna prilika. Bio je to čovjek jako neobičnog izgleda, koji je zračio strašću i obmanom. Njegovo lice, crvenkasto i ispijeno, izazivalo je duboku nelagodu kod posmatrača, a krupna tjelesna građa i kovrdžava kosa davali su mu divlji izgled. Desno oko mu je bilo deformisano i slijepo, dok je lijevo, poput zvijezde, sijalo zastrašujućom svjetlošću. Imao je široko čelo i iskrivljene noge, tako da mu je hod bio nepravilan, ali usmjeren, kao da je znao tačno gdje ide i šta želi.

Ljudi su ga posmatrali s nevjericom, ali istovremeno, kao da su bili privučeni njegovom prisutnošću. Pričalo se da nosi sa sobom nešto veliko, nešto što niko nije mogao razumjeti. Njegova pojava zračila je nečim nadljudskim, skoro demonskim, a u njegovim očima skrivalo se nešto daleko mračnije nego što je iko mogao naslutiti.

Dok je misteriozni stranac krupnim koracima koračao po zemlji, pratio ga je prizor koji niko nije mogao  racionalno objasniti. Na jednoj strani, za sobom je vodio ogromnu, kristalno čistu akumulaciju vode, nalik jezeru, koja je svojom ljepotom privlačila ljude, kao da je sama esencija života. Na drugoj njegovoj strani, plamtila je vatrena stihija, divlja i neukrotiva, bacajući plamenove visoko u nebo.

„Ovo je raj, a ovo je pakao“, govorio je misteriozni čovjek glasom koji je odjekivao poput jeke u planinskim dolinama, dok je pokazivao rukom na vodu i vatru pored sebe.
Međutim, ono što su oči vidjele nije bilo stvarno. Ljudi, privučeni vodom i njenom ljepotom, trčali su prema njoj, u nadi da će naći spas u njenim hladnim dubinama. Ulazili su u vodu s osmijehom, ali u trenutku kada bi njihove noge dotakle površinu, osjećaj se mijenjao. Voda se pretvarala u vrelu lavu, i prije nego što bi stigli pobjeći, vatra bi ih progutala. Njihovi krici bili su užasni, a tijela bi im izgarala do pepela u samo nekoliko sekundi. Neki su trčali, bježali izbezumljeni, ali bilo je prekasno.

Na drugoj strani, ljudi su se od straha usmjeravali ka vatri, vjerujući da im nema spasa, da će biti uništeni u svakom slučaju. U trenutku kada bi se približili njenim plamenovima, osjetili bi blagi povjetarac, hladan poput noći na planini. Plamen, koji je izgledao kao čista propast, bio je zapravo voda, hladnija od leda. Oni koji su imali hrabrosti proći kroz njega bili su spašeni, ali takvih je bilo vrlo malo. Većina je padala u zamku vlastitih očiju, obmanuti onim što su vidjeli, vjerujući lažima koje su im servirane naočigled.

Među ljudima je brzo zavladala velika panika. U strahu su trčali po gradovima i poljima, tražeći spas ili odgovor. Mnogi su počeli slijediti stranca, jer su vjerovali da on ima moć da im donese spas i pruži sigurnost. Govorio im je o blagostanju, o nakitu i zlatu, koje se na njegov poziv pojavljivalo iz zemlje, kao da je oduvijek pripadalo njemu.

Mase su se počele okupljati oko njega kao pčele oko meda, hipnotisani njegovim obećanjima. Oni koji su imali malo, sanjali su o bogatstvu, oni koji su bili siromašni, vjerovali su da će se izdići iz siromaštva, ali ono što su dobili, bio je samo pepeo, lažna obećanja koja su ih uvukla još dublje u propast.

Niko nije mogao vidjeti kroz njegovu obmanu, osim malog broja onih čije su duše bile prosvijetljene. Ti rijetki su se povlačili, bježali, upozoravajući druge, ali njihovi glasovi bili su utopljeni u haosu koji je vladao svijetom.

Usred tog haosa, misteriozni stranac je došao do jednog mladića. Bio je to momak skromnog izgleda, čije su oči sijale čistom vjerom. Njegovo srce nije bilo pomućeno iluzijama, niti ga je bogatstvo mamilo kao ostale.

Stranac ga je posmatrao s neobičnim interesovanjem, jer je osjetio nešto drugačije u njemu. Prišao mu je polahko, s osmijehom na licu, pokušavajući ga privući blagim riječima i obećanjima.

„Dođi sa mnom, mladi čovječe,“ govorio je, „pokazaću ti svijet kakav nikad nisi vidio. Dobićeš sve što poželiš, samo trebaš mene slijediti. Vidio si moju moć, vidio si kako uzdižem bogatstvo iz zemlje, kako vraćam red u haos, i iz haosa uspostavljam red. Ja sam tvoj spas.“

Mladić ga je gledao hladno, bez straha, a zatim odgovorio: „Znam je ko si ti. Tvoje laži možda su zavodile druge, ali moje srce ne možeš zavarati. Ja znam istinu.“

Sav iznenađen, stranac je osjetio kako mu bijes kipti u grudima. „Znaš istinu?!“ povikao je glasom dubokim kao oluja. „Onda ćeš umrijeti za tu svoju istinu!“

Uhvatio je mladića i jednim potezom ga presjekao na dva dijela. Ljudi koji su slijedili stranca u strahu su posmatrali prizor, dok je tijelo mladića padalo na tlo, a krv preplavila kamen ispod njih.

Međutim, prije nego što je iko shvatio što se upravo dogodilo, stranac je raširio ruke iznad mladića, a njegovo tijelo se počelo ponovo sastavljati. Mladić je ustao, nepovrijeđen, kao da ništa nije bilo.

„Sada ćeš me slijediti, jer niko ne može pobjeći mojoj moći,“ reče stranac, ponosan na svoje djelo.

Mladić, sada sigurniji nego ikad, nasmija se i blagim, ali čvrstim glasom reče: „Sada sam još sigurniji u to ko si ti! Ti si smutljivac, varalica, onaj na koga su nas upozoravali… Ti si Dedžal!“

Stranac, obuzet bijesom, pokušao je ponovo ubiti mladića, ali ovaj put njegova moć nad njim je nestala i nije mogao ništa učiniti. Bespomoćan pred snagom istinske vjere, Dedžal je u svom bijesu okrenuo leđa i nestao u magli, ostavljajući za sobom samo iluzije i pepeo. Ljudi koji su bili zavedeni njegovom obmanom, ostali su izgubljeni, svjesni da su postali žrtve najveće laži ikad ispričane.

Nakon što je Dedžal nestao u magli, svijet je ostao u stanju iščekivanja. Ljudi su se panično pitali hoće li se vratiti, gdje će se pojaviti sljedeći put i hoće li ga iko moći zaustaviti?
Strah je zavladao srcima, a oni koji su preživjeli njegove smutnje, gledali su oko sebe tražeći znakove spasa.

Ubrzo su počele pristizati vijesti da je Dedžal viđen u raznim krajevima svijeta, u svim gradovima, čak i najmanjim selima. Njegova pojava postala je još strašnija a glas još moćniji.

Kroz sela i gradove putovala je vijest da je Dedžal dolazio s novim obećanjima, koja su prelazila svaku granicu ljudskog poimanja. Govorio je da može vratiti u život one koji su davno umrli.

„Ja sam vaš Bog!“ vikao je, dok je stajao na uzvišenju pred okupljenim masama. Njegovo slijepo oko blještalo je mračnom energijom, a oni koji su ga gledali bili su obuzeti njegovim prisustvom.
„Hoćete li mi povjerovati da sam Bog ako oživim vaše mrtve? Ako vam vratim one koje volite?“

Mnoštvo je zanijemilo, ali su nadanja među njima počela rasti. Ljudi, obmanuti njegovom moći, počeli su vjerovati da je možda doista on onaj kojeg trebaju slijediti. Sjećanja na voljene koje su izgubili natjerala su ih da zaborave na upozorenja i mudrost onih koji su znali istinu.

Dedžal je podigao ruke ka nebu, i uz glasne riječi koje su odjekivale kroz doline, prizvao je nešto mračno, nešto neopisivo sablasno. U tom trenutku, iz tame su se počeli pojavljivati likovi davno umrlih ljudi. Bili su to oni koje su mnogi od prisutnih oplakivali, lica njihovih najbližih, koji su sada vraćeni iz mrtvih.

“Oživljeni” su prišli su svojim porodicama, govoreći im nježno, prepoznatljivim glasovima, gledajući ih očima koje su izgledale kao da nose dušu. Ono što ljudi nisu mogli znati je da to nisu bili njihovi voljeni, nego šejtani koji su poprimili likove njihovih voljenih osoba, poslani da obmanjuju i odvedu ljude još dublje u propast.

Glasovi su bili lažni, tijela su bila lažna, sve je to bila još jedna velika prevara. Dedžal je koristio šejtanske iluzije, u nastojanju da dokaže svoju tvrdnju da je Bog.

Ljudi, preplavljeni emocijama i željom da vjeruju, kleknuli su pred njim. „Vjerujemo! Vjerujemo da si ti naš Bog!“ vikali su, dok su se spuštali na koljena pred njim, potpuno nesvjesni da ih vodi pravo u propast.

“Oživljeni“ su grlili svoje voljene, uvjeravali ih da slijede Dedžala, ali ispod tog lažnog mira, skrivala se tamna moć šejtana, koji su hranili njihove duše lažima.

Međutim, u masi ljudi postojali su i oni koji su prepoznali obmanu. Njihove oči nisu bile zavedene iluzijom, jer su im duše bile osnažene vjerom. Oni su gledali te prizore s gađenjem, prepoznavajući istinsku prirodu Dedžalove smutnje. Znali su da to nisu njihovi voljeni, nego samo sjene stvorene da ih zavedu.

„On nije Bog“, govorili su ti rijetki hrabri. „Bog nije slijep, to je Dedžal, onaj koji laže i vara!“

Vidjevši da ima onih koji se nisu dali zavesti, Dežala ponovo obuze bijes. Njegova moć je bila velika, ali pred snagom istinske vjere, on je bio nemoćan. Nastavio je zavaravati mase, ali je znao da vrijeme istine dolazi.

U trenutku kada je izgledalo da Dedžal neće imati dostojnog protivnika, iz srca Arabijskog poluotoka, iz jedne od blagoslovljenih dolina, pojavio se čovjek čija osobenost nije izazivala strah, nego mir. O njemu njemu se govorilo tiho, ali sa sve većom nadom. Nosio je jednostavnu odjeću, ali njegova prisutnost bila je moćna. Lice mu je odražavalo mudrost i smirenost, dok su njegove oči sijale snagom vjere koju niko nije mogao poljuljati. Govorilo se da je izabran od strane Boga, kako bi vratio red na Zemlju i predvodio vjernike kroz posljednje dane.

On je okupio vojsku, ali to nisu bili vojnici opremljeni zlatnim oklopima i sjajnim oružjem, nego ljudi čije su duše bile čiste, čija srca nisu bila zavedena Dedžalovim iluzijama. Njegova vojska bila je mala u poređenju s Dedžalovim pristalicama, ali njihova snaga ležala je u vjeri, ne u brojnosti. Vodio ih je s jednostavnošću i sigurnošću, ne podižući glas, a njegove riječi imale su težinu planina.

Bitka koja je uslijedila nije bila običan rat. Nisu se lomili samo mačevi i koplja, to je bila borba duha, borba između laži i istine, između svjetla i tame.

Vojska koja se borila protiv Dedžala, znala je da njegovim obmanama uskoro dolazi kraj, jer su svoju snagu i nadu crpili iz riječi posljednjeg Božijeg poslanika, Muhammeda, s.a.w.s:
„Divno li će biti vrijeme kada se Isa, sin Merjemin, spusti među vas, a vaš vladar bude Mehdi.“