IZ TAME ROĐEN…

U dalekim krajevima drevnog svijeta, postojalo je biće koje je stvoreno ljudskom rukom, u samom srcu duboke tame. Ljudi su ga zvali Golijem. Napravljen iz dijelova zaboravljenih duša, stvoren od ruku koje su tražile savršenstvo u nesavršenosti, Golijem je bio čudovište u očima svih onih koji bi ga prvi put ugledali. Visok, krupan, s kožom nalik na staru kožu životinje, očima koje su blistale poput mrtvog svjetla, hodao je među ljudima s teretom tuđe nesreće.

Njegov kreator, čovjek po imenu Viktor, vjerovao je da će stvoriti život, nešto veće od njega samog, nešto što će pokazati njegovu božansku moć nad prirodom, nesvjestan da priroda u svom savršenstvu i tajanstvenosti, nikada ne prihvata tako lahko ljudsku aroganciju.

Golijem je bio tihi posmatrač svijeta oko sebe, ali ipak su ga svi ljudi odbacivali i gledali sa strahom. Vidjeli su njegovu vanjštinu, neuredne šavove koji su spajali dijelove njegove groteskne figure. Smatrali su da je on oličenje tame i zla, nešto čega se treba bojati i od čega treba bježati. Međutim, istina je bila potpuno drugačija. Golijem nije rođen s mržnjom, nije znao za zlo, samo je želio razumjeti ljude, jer je bio stvoren od njih, ali im nije pripadao.

S vremenom, počeo je shvatati da nije on taj kojeg treba kriviti za strah ljudi, jer je njegova vanjština bila tek maska. Prava čudovišta živjela su u dušama onih koji su ga stvorili i progonili. Posmatrao je čovječanstvo i vidio ljudsku brutalnost, njihovu sposobnost da povrijede, da unište, da izdaju vlastitu vrstu. Počeo je razumijevati da čudovište nije tijelo koje izgleda čudno i zastrašujuće, nego srce koje kuca prazno, bez ljubavi i empatije.

Jedne noći, dok je lutao napuštenim selom, naišao je na starca. Začuđujuće je bilo da ga starac nije gledao s prezirom ili gađanjem. Sjedio je na pragu svoje kuće, šuteći, s očima punim tuge. Golijem je polahko prišao, dok je starac je i dalje mirno sjedio. Gledao je Golijema kao što bi gledao izgubljenog sina.

„Ti se mene ne bojiš?“ upita Golijem glasom koji je zvučao kao zavijanje vjetra kroz šumu.

Starac podiže pogled, pogleda ga tužnim očima, i prošaputa: „Prošao sam kroz život bojeći se mnogih stvari, ali najveći strah je onaj koji dolazi iznutra, a ne spolja. Bojao sam se sebe. Svi smo mi čudovišta na svoj način.“

Golijem je stajao nijem, pokušavajući razumjeti.

„Ali ti nisi čudovište, ti si čovjek.“

Starac se nasmija osmijehom koji je bio pun gorčine.

„Jesam li? Znaš li koliko sam puta povrijedio druge zbog vlastitih strahova? Koliko sam puta okrenuo leđa onima kojima je trebala moja pomoć? Čovjek ne stvara čudovišta od mesa i kostiju, nego od svojih djela.“

Te noći, Golijem je shvatio istinu koju Viktor, njegov kreator, nikada nije mogao razumjeti. Čudovišta ne dolaze iz tame. Ona se rađaju iz unutrašnjeg sukoba, iz čovjekove nesposobnosti da vidi vlastitu ružnoću iza maske koju nosi.

Kada je ljudsko srce ispunjeno strahom, mržnjom i sebičnošću, ono je izvor pravih čudovišta, a najgore od svega je što čovjek često ne prepoznaje to zlo u sebi, nego ga projektuje na svijet oko sebe.

Nakon te noći, Golijem se povukao u planine, daleko od očiju ljudi, noseći sa sobom svoju tugu i samoću. Znao je da svoj mir neće naći među ljudima, jer oni nikada ne priznaju svoja nedjela niti činjenicu da su nerijetko upravo oni, najveća čudovišta. Umjesto vlastitog priznanja, ljudi čudovišta radije traže u drugima, u onima koji izgledaju drugačije, čudnije, strašnije. Tako je čovjek stoljećima opstajao, skriven iza čudovišta koja sam stvara.

Dok je vjetar hujao kroz doline, Golijem je gledao prema horizontu, shvatajući da pravi oblik tame nije on, niti bilo koje drugo stvorenje. Tama je uvijek bila u srcu čovjeka, prikrivena maskama ljubaznosti i lažnih osmijeha, a prava čudovišta su oduvijek hodala među ljudima, neprimijećena, jer su ih ljudi nosili u sebi…