Svaki dan kada bi zvona satova označila početak jutra, grad bi počeo pulsirati neviđenom brzinom. Stanovnici su bez daha jurili prema podzemnoj željeznici, zbijeni jedan uz drugog, svi s istim ciljem – stići negdje, iako je to “negdje” svima davno postalo nejasno. Kao vojska mehaničkih stvorenja, svakog su dana oblačili svoja odijela, vezali kravate i polirali cipele, dok su im misli bile zarobljene u začaranom krugu dnevne rutine.
Na prvi pogled grad je djelovao normalno, ali ispod površine su svi bili uhvaćeni u labirint besmisla. Dok su se vagoni podzemne željeznice punili, likovi ljudi počela bi poprimati oblike sivih, bezizražajnih lica, sličnih pacovima. Izgubljeni u monotoniji, postajali su dio neprekidnog toka, u kojem su svi ličili jedni na druge.
U tom gradu, svaki trenutak bio je unaprijed planiran i programiran. Ljudi su bili reducirani na uloge koje nisu birali, uhvaćeni u vrtlogu beskonačnog rada i beznačajnih zadataka. Prolaznici obučeni u uniformna odijela, marširali su prema stanicama podzemne željeznice. Pogledi su im bili prazni, ruke vezane za torbe koje su nosile teret svih njihovih neostvarenih snova.
U toj podzemnoj tami, mladić po imenu Varp stajao je izgubljeno među gomilom. Njegov izgled nije bio drugačiji od drugih; nosio je isti sivi kaput, iste tamne pantalone i istu prazninu u očima, ali negdje duboko u njemu, još je tinjala iskra svijesti, mali plamen koji je odbijao umrijeti.
Dok je stajao i čekao voz, primijetio je natpis na displeju: “Nigdje – 3 minute.” Čudna poruka, pomislio je. Svi su stajali mirno, nepomično, kao da je ta poruka bila sasvim normalna. U tom momentu, Varpu je nešto proparalo misli. Pitanje koje je godinama potiskivao počelo se vraćati: “Gdje idemo? Gdje je ovo ‘nigdje’?”
Njegov pogled je klizio po ljudima oko njega, i sve je počelo dobivati novo značenje -ljudi sa pacovskim licima, zarobljeni u svojim odijelima, više nisu bili ljudi. Postali su bića koja su svakodnevno koračala prema “nigdje”, iako niko nije znao gdje se to “nigdje” nalazi.
Varp je prvi put vidio njihove repove, njihove šiljate zube i hladne oči. Bili su pravi pacovi, ali to im niko nikada nije rekao, ili možda niko nikada nije želio da to primijeti.
“Kako smo postali ovo?” pitao se, dok je voz stizao na stanicu, a masa se počela kretati prema vratima, bez riječi, bez ikakve svijesti o tome šta rade. Neki su se gurali da uđu prije nego što se vrata zatvore, dok su drugi tiho čekali svoj red, strpljivo, kao da je to njihov jedini izbor.
Varp je ostao nepomično stajati. Njegove noge odbijale su da krenu.
“Nigdje… idemo nigdje,” šapnuo je sebi, kao da pokušava probuditi ostatak uspavane svijesti. U tom trenutku, iznad glave mu se upalilo svjetlo, a sa zidova stanice počeli su se javljati neonski natpisi: “Kupi! Prodaj! Trči! Nemoj stajati! Više radi!” I tako u krug.
Svaki natpis bio je udarac njegovoj realnosti. Živjeli su u sistemu koji ih je programirao da vjeruju kako je njihova jedina svrha da rade, troše i budu dio bezdušnog mehanizma koji nikad ne staje.
Varp je pogledao oko sebe, vidjevši svuda okolo pacove koji trče na sve strane. Njihovi repovi vukli su se po podu, dok su u žurbi nosili aktovke i laptope. Nikome nije smetalo i niko nije vidio njihovu realnost.
Varp je pokušao viknuti, ali niko ga nije čuo. Zrak je bio pretežak, a buka voza preglasna. Njegov glas je nestajao u tom moru rutine. U očaju, spustio je pogled i vidio kako mu se vlastite ruke pretvaraju u šape. Koža mu je počela dobivati sivu boju, a brkovi su mu izrasli iz lica. Bio je dio njih.
“Ne!” povikao je, ali taj krik je bio samo unutrašnji, duboko u njegovom umu. Njegovo tijelo nije reagovalo, nastavio je koračati prema ulazu voza kao i svi ostali. Bilo je prekasno. Sistem je već bio pobijedio.
Kada su vrata voza škljocnula i voz se pokrenuo, Varp je shvatio tužnu istinu: više nije bilo mjesta za individualnost, za sanjarenje, za slobodu. Svijet u kojem su živjeli bio je dizajniran tako da ih oblikuje u radnike bez duše, bez nade, bez cilja.
Tako su svi oni, pacovi s licima ljudi, putovali prema “nigdje”, u vječnom ciklusu besmisla, dok se negdje u tami, daleko od stanice, svjetlost svijesti ugasila, ostavivši ih da vječno trče u krugu iz kojeg izlaza nema…
