Nevjerovatna mi je činjenica da u Srbiji, u 21. stoljeću, kada bez adekvatne informacije ne možeš ući ni u WC, bukvalno postoje ljudi koji nisu čuli za genocid u Srebrenici ili su čuli nekakve polu(dez)infromacije, koje nikada nisu provjerili.
Nedavno sam u Njemačkoj sreo jednu Beograđanku koja nikad nije čula za manji BiH entitet, tzv RS. Dok sam joj pokušavao objasniti kompleksnost političkog i društvenog uređenja u BiH, a ona nije vjerovala svojim ušima šta upravo sluša, rijekom mojih misli zaplovio je stih pokojnog Balaševića:
“Slučaj tih građana je zamršen,
niko im još ne sme reći da štede snagu,
i da je rat nedavno završen i da su Rusi već na Reichstag-u
Nesreća jedna, jadna i bedna”
Kada ljudi žive u takvoj jednoj informacionoj nezainteresovanosti i ciljano kreiranom medijskom mraku, u kome se jedino “svjetlo istine” oblikuje kroz režimske medije, poput Informera i Happy Tv-a, neizbiježno je da će takva nacija biti porobljena okovima vlastitih laži, što će biti glavna kočnica svakog ozbiljnijeg napretka.
U konačnici, ukoliko taj medijski mrak potraje dovoljno dugo da se oči nacije naviknu na laž i tamu, posljedice će biti ravne biološkom samouništenju, tako da suočavanje sa istinom nema alternativu, bez obzira koliko taj proces bio bolan.
Prvi korak u izgradnji zdravog odnosa prema Bogu i ljudima je priznavanje počinjene greške ili grijeha, jer bez iskrenog priznavanja greške (grijeha), nema ni iskrenog pokajanja. To podrazumijeva stoičko, hrabro suočavanje sa istinom, uz priznanje: “Jesam, ja sam to počnio, pogriješio sam, iskreno se kajem, spreman sam da snosim posljedice, ali molim za oprost”.
Pri tome je nedopustivo traženje izgovora ili umanjivanje vlastitog grijeha pred Bogom i ljudima, nazivajući presuđeni genocid manjim zločinom ili nazivajući ubistvo čovjeka “malim ubistvom”. Koliko smiješno i jadno bi izgledala sljedeća formulacija “pokajanja”: “Dragi Bože, ja sam malo ubijao, oprosti mi” ili “Dragi Bože, ja sam malo ubio čovjeka”?!
Rezolucija o Srebrenici nije ništa drugo do pružanje prilike srpskom narodu da doživi katarzu, te se javno oslobodi tereta genocida i kolektivne odgovornosti, koju im godinama tovare na leđa i to upravo one srpske političke elite koje su bile arhitekti genocida (npr Aleksandar Vučić, koji je pucao na opkoljeno Sarajevo i koji će za svakog Srbina ubiti 100 Muslimana!).
Odbacivanje rezolucije o Srebrenici od strane srpskih političkih elita je moralno neprihvatljivo, te ne samo da pokazuje nedostatak minimalne empatije i odgovornosti prema žrtvama genocida, nego nanosi ozbiljnu štetu, prije svega srpskom narodu, a onda i samom procesu suočavanja sa prošlošću i izgradnji pomirenja među ljudima.
Takođe, odbacivanje rezolucije o Srebrenici je jasan indikator negacije i revizije historije, jer je genocid u Srebrenici potvrđen brojnim sudskim presudama, dokazi su neosporni, a svijet je jednoglasno priznao ovaj zločin.
Osim što je ignorisanje ove istine uvredljivo za žrtve, te potkopava osnovne principe pravde i moralne odgovornosti, ignorisanje međunarodnih standarda ljudskih prava i osnovnih moralnih principa, nužno će dovesti do međunarodne izolacije, gubitka kredibiliteta i otežavanja napretka ka evropskim integracijama.
U konačnici, kao što reče srpski književnik Svetislav Basara, ne bi bilo prvi put da srpski narod, zbog bježanja od stvarnosti, završi u odjeći alternativne historije, satkane od mitova i izmišljotina!
Bas gledam ovih dana Vucic hoda po svijetu i apeluje da zemlje ne glasaju za rezoluciju o Srebenici. Dačić u nekim medijima komentarise tu rezlouciju. Nevjerovatno je koliko se ti ljudi bore za laž, nevjerovatno je koliko im je sve zivo ispred čovječnosti, stalno neko forsiranje neke njihove interpretacije svega, stalno prevare, lazi. I onda kao oni se jeedini bore za pravdu, kao niko ne voli Srpski narod al ono bez ikakvog razloga. I dobiju šansu da nakon onolikog zla se nastavi dalje zivot i opet oni hoce da nama podmetnu neku svoju laz.
To je upravo ono što me navelo da napišem ovaj tekst. Shvatam da se općenito političari Balkana uglavnom kriju iza vjere, nacije ili tobožnjeg nacionalnog interesa, ali da se jedna rezolucija o Srebrenici, koja po svim aspektima zdravog razuma, može samo doprinijeti relaksaciji odnosa na obje strane i međusobnom pomirenju, predstavi sasvim suprotno od onog što ona jeste, to mi je bolesno čak i za Balkan. Situaciju su usijali do te mjere, da bi oko te rezolucije čak i ratovali (ako bi bilo budala!).
Rezolucija o Srebrenici u stvari pokazuje da interes vladajućih političkih elita Srbije nije pomirenje, jer ako se desi ta katarza i dođe do pomirenja među ljudima, to će istog momenta označiti kraj nacionalističkih politika koje vode npr Milorad Dodik i Aleksandar Vučić.
S druge strane, činjenica da je Bake sabotirao reviziju presude BiH protiv Srbije, pokazuje da situacija ni u bošnjačkom političkom korpusu nije ništa bolja, te da su svi oni skupa u stvari spremni žrtvovati kompletan narod, do posljednjeg čovjeka, ako treba i rođenog oca, samo da ostanu na vlasti