U sumrak tihog palestinskog sela, koje su okruživale maslinove šume i mirisne cvijetne poljane, život je tekao svojim uobičajenim tokom. Djeca su se igrala na ulicama, starci su pričali o prošlim vremenima, a žene su pripremale večernji obrok. U jednom takvom okruženju živjela je mlada djevojka po imenu Nur.
Nur je bila tiha i povučena, ali u očima joj je sijala neugasiva nada i želja za životom. U srcu je nosila ljubav prema svojoj porodici, prijateljima i zemlji u kojoj je rođena. Maštala je o mirnom životu, o danu kada će moći slobodno hodati ulicama bez straha od bombi i metaka.
Njen otac, Ahmed, bio je učitelj, a majka, Fatima, brinula se o kući i vrtu. Njen mlađi brat Sami, razigrani sedmogodišnjak koji je zračio radoznalošću, uvijek je postavljao mnoštvo pitanja o svijetu oko sebe. Njegova nevina znatiželja često je izmamljivala osmijehe na licima njegovih roditelja i starije sestre.
Dok su sjedili za večerom, Sami bi često, krajnje ozbiljno i zabrinuto znao upitati: “Babuka, zašto mi moramo živjeti u strahu? Zašto ne možemo slobodno ići u školu kao djeca u drugim zemljama?”
Ahmed bi nježno pomilovao sina po glavi i pokušao mu objasniti: “Znaš, sine, živimo u zemlji koja je predivna, ali naša sloboda je ograničena zbog sukoba. Postoje ljudi koji žele kontrolisati našu zemlju i naše živote, ali mi se borimo za pravdu i mir, kako bi ti i tvoja sestra mogli odrastati u slobodnom svijetu.”
Sami bi tada ozbiljno klimnuo glavom, ali njegova znatiželja ne bi bila zadovoljena. Nerijetko, dok bi hodali kroz selo, viđao je naoružane vojnike pa bi pitao majku: “Mama, zašto ti ljudi nose oružje? Zašto su ljuti na nas?”
Fatima bi duboko uzdahnula i pokušavala objasniti: “Oni nose oružje jer misle da će tako postići mir, ali nasilje nikada ne donosi mir niti rješenje problema. Ti ljudi su ljuti jer su naučeni da mrze i da nas gledaju kao neprijatelje, ali mi znamo da svi ljudi žele isto – živjeti u miru i sreći.”
Noću, dok bi sanjario i ležao pod zvijezdama sa svojom sestrom, Sami bi upitao Nur: “Seko, hoće li jednog dana biti mir? Hoćemo li moći posjetiti Jerusalem bez straha?”
Nur je osjetila kako joj srce puca od tuge, ali je pokušala ostati optimistična zbog svog malog brata. “Vjerujem da hoćemo, Sami. Naša zemlja je prošla kroz puno teškoća, ali mi nismo sami. Ljudi širom svijeta čuju našu priču i podržavaju nas. Jednog dana, mir će zavladati, i moći ćemo slobodno hodati našim ulicama.”
Sami bi tada maštao o tome kako će jednog dana posjetiti Jerusalem sa svojom porodicom, vidjeti sveta mjesta o kojima je toliko puta slušao u pričama. U njegovim očima, budućnost je još uvijek bila ispunjena nadom, a njegova radoznalost bila je znak njegove nevine vjere u bolji svijet.
Njegova pitanja, iako jednostavna, odražavala su duboku žeđ za razumijevanjem i pravdom. Sami je kroz svoje dječije oči vidio svijet kakav bi mogao biti – svijet bez straha i nasilja, gdje bi mogao rasti, učiti i sanjati bez ograničenja.
Te večeri, dok je zaspao u naručju svoje sestre, Nur je prošaputala molitvu za mir i slobodu. Znala je da su pred njima teška vremena, ali je vjerovala da će, zbog Samija i brojnih njegovih nevinih vršnjaka, jednog dana doći svitanje, koje će donijeti novi početak za sve njih.
Već sljedećeg jutra, nebo nad Palestinom prekrili su zlokobni, tamni oblaci. Ratni bubnjevi počeli su odjekivati, a Nurina porodica, kao i mnogi drugi, našla se zarobljena usred haosa. Bombardovanja su bila nemilosrdna, rušeći domove, snove, želje i živote.
Nur je zajedno s roditeljima i mlađim bratom, potražila sklonište u podrumu njihove kuće, nadajući se da će opasnost brzo proći. Ali rat ne poznaje milost…
Eksplozija koja je odjeknula bila je snažna i razarajuća… Zidovi koji su ih trebali zaštititi, srušili su se od jačine udara. Nur je pokušala zaštititi brata svojim tijelom, ali metalne krhotine i kamenje nisu pravili razliku između onih koji su željeli živjeti i onih koji su jednostavno željeli preživjeti.
Kada je tišina konačno zavladala, Nur je otvorila oči… U tom momentu, shvatila je da je sve gotovo. Njeni roditelji ležali su nepomični, prekriveni ruševinama i prašinom,a njen brat Sami, koji je do prije par trenutaka bio pun života, sada je postao samo uspomena.
Suze su joj klizile niz lice dok je gledala mrtva tijela svoje porodice i porušeni dom, pitala se- zašto?! Zašto je njihova ljubav prema životu i zemlji u kojoj su rođeni morala biti ugašena na tako brutalan način?!
Nur je preživjela, ali sa sobom je nosila neizbrisiv pečat boli i tuge. Njena priča nije bila jedinstvena. Hiljade drugih Palestinaca prošlo je kroz slične sudbine, gubeći svoje voljene, domove i nadu. U svakom kutku zemlje odjekivali su krici majki koje su izgubile djecu, očeva koji su gledali kako im se porodice raspadaju i djece koja su prebrzo odrasla zbog okrutnosti rata.
Nakon nekoliko dana, Nur je pronađena u ruševinama i odvedena u improvizovani kamp za izbjeglice. Tamo je srela mnoge ljude koji su prošli kroz slične užase. Svaka priča bila je ispunjena tugom, ali i obojena nevjerojatnom snagom. Ljudi su dijelili ono malo što su imali, pružajući utjehu jedni drugima. U tim trenucima, Nur je shvatila da, iako su izgubili sve materijalno, nisu izgubili duh i volju za životom.
U godinama koje slijede, Nur će postati simbol čvrstoće i otpora. Njen glas će odjekivati na svim skupovima za mir, pričajući priču svoje porodice i svih onih koji su izgubili svoje živote u sukobu.
Njena priča, iako ispunjena tugom, nosi i poruku nade, jer uspomena na voljene i želja za slobodom je snažnija od svih bombi i metaka. U njenom srcu, kao i u srcima mnogih drugih, tinjala je nada da će jednog dana sunce ponovo obasjati Palestinu, donoseći mir i slobodu koju su tako dugo sanjali.
E,tugo. 😔💔
🇵🇸🇵🇸🇵🇸