SIHR VIRTUALNOG SAVRŠENSTVA…

Ne tako davno, u malom selu na Balkanu, živjela je djevojka po imenu Amina. Bila je poznata po svojoj ljepoti, ali i po svojoj skromnosti i dobrom srcu. Voljela je društvene mreže i često bi provodila sate uređujući svoje profile, birajući najljepše fotografije i pišući inspirativne citate.

U istom tom selu živio je i njen djed Hamza, o kojem su kružile mnoge priče.  Hamza je bio visok i mršav starac, s dugom, sijedom bradom i dubokim borama koje su svjedočile o njegovoj mudrosti i životnom iskustvu. Njegove plave oči, iako stare, bile su bistre i oštre, kao da su mogle prodrijeti u samu dušu. Riječi su mu uvijek bile ispunjene dubokim značenjem, a ljudi su ga često posjećivali tražeći savjet ili utjehu.

Hamza je nerijetko pričao mladima u selu o raznim životnim stvarima, između ostalog i opasnostima sihra, koji je po svojoj prirodi varka i obmana, upozoravajući ih da se nikad ne zavaravaju vanjskim izgledom i da uvijek traže istinu iza svakog djela.

Jednog dana, uređujući svoje profile, Amina je primijetila da su njene fotografije na društvenim mrežama počele privlačiti sve više pažnje. Vremenom je počela dobivati stotine lajkova i komentara, ljudi su joj se divili i željeli da budu kao ona. Svakog dana broj njenih pratitelja je eksponencijalno rastao, a sa svakim novim pratiteljem, Amina se sve više trudila da održi sliku savršenog života na svojim profilima. Počela je trošiti velike sume novca na odjeću i šminku, sve kako bi izgledala besprijekorno na fotografijama, koristeći uporedo različite filtere ili Photoshop.

Međutim, u stvarnom životu, ona se osjećala sve više usamljeno. Počela je primjećivati kako se udaljava od svojih pravih prijatelja i porodice. Izlasci sa prijateljima su postali rijetkost, jer je uvijek bila previše zauzeta uređivanjem fotografija i planiranjem savršenih objava. Njena najbolja prijateljica Lejla više nije dolazila kod nje, jer je Amina često otkazivala njihove susrete u posljednjem trenutku, kako bi uhvatila savršen zalazak sunca za svoju sljedeću objavu.

Amina je također počela zanemarivati svoje obaveze. Njene ocjene u školi su počele padati, a roditelji su bili zabrinuti vidjevši koliko vremena provodi ispred ekrana. Njeno mentalno zdravlje je trpjelo, jer je stalno upoređivala svoj stvarni život sa savršenim životima koje su drugi ljudi prezentovali na društvenim mrežama. Postala je anksiozna i depresivna, osjećajući pritisak da uvijek mora biti savršena.

Jednog popodneva, dok je sjedila u dvorištu, uređujući još jednu fotografiju na svome laptopu, prišao joj je njen djed Hamza i sjeo pored nje. Primijetio je zabrinuti izraz na njenom licu i blago se nasmijao.
“Amina,” rekao je, “sjećaš li se priča koje sam ti pričao kad si bila mala?”

Amina je na trenutak podigla pogled sa ekrana svoga laptopa i klimnula glavom. “Sjećam se, djede – priče o sihru i šejtanskim varkama.“

Hamza je nastavio: “Te varke, ili sihri kako ih zovemo, nisu samo dio starih priča, one su i danas među nama, samo su prilagođene i promijenjene. Nekada je sihr bio u rukama vještica, a danas je u rukama onih koji stvaraju iluzije na ekranima.”

Amina je zurila u svog djeda, polahko shvatajući značenje njegovih riječi. “Misliš na društvene mreže?” upitala je tiho.

Hamza je klimnuo glavom. “Te prelijepe slike, savršeni trenuci, lažni osmjesi – sve su to iluzije i varke, Amina. Oni te zasljepljuju i odvode te od istine. Prava sreća nije u tome da drugi misle kako ti imaš savršen život, već u tome da ti sama znaš da živiš istinski ugodno i iskreno.”

Amina je tada shvatila da njen život na društvenim mrežama nije bio ništa drugo do savremeni oblik sihra – iluzija koja je obmanjivala nju samu i sve oko nje. Sve te prelijepe slike, savršeni trenuci i lažni osmjesi bili su samo privid, varka koja je daleko od stvarnosti njenog pravog života.

Odlučna da promijeni svoj put, Amina je počela provoditi više vremena sa svojim bližnjima, da njeguje istinske odnose i da uživa u malim stvarima koje je ranije zanemarivala. Napokon je mogla osjetiti dodir vjetra, koji joj njezno miluje kosu i lice ili uživati u mirisu trave, poslije obilate ljetne kiše. Na društvenim mrežama je provodila manje vremena i počela je dijeliti svoje stvarne trenutke – one nesavršene, ali iskrene. Njeni pratioci su ubrzo primijetili promjenu i mnogi su je slijedili, inspirisani njenom hrabrošću da pokaže pravu sebe.

Na kraju, Amina je shvatila da je istinska sreća u iskrenosti i originalnosti, a ne u savršenim slikama i iluzijama kojim obmanjujemo sebe i druge. Djedove riječi još jednom su se pokazale istinitim, a ona je naučila da prava moć leži u prepoznavanju i razbijanju iluzija snažnim i nesalomljivim štapom istine, ma koliko on bio bolan ili nesavršen.